Inverzija

Laboratoriju u kojoj radimo nas gusto zbijenih 40+ je dizajnirala naša šefica. Ona je na nju jako ponosna i ozbiljno se naljuti kad se pretrpanost pokaže u naslaganim materijalima, nagomilanim bočicama i teglama punim hemikalija, instrumentima… Jedna od važnih uloga za tu laboratoriju, sada skoro 4 godine staru, je da bude izložbeni eksponat. U tu svrhu je ona promućurno dizajnirala jedan zid u staklu. Iza stakla je hodnik kojim se mora proći kad se uđe u naš departman, i tu redovno dolaze grupe gostiju, koji stoje sa druge strane stakla u belim mantilima za jednokratnu upotrebu od tankog plastičnog materijala, dok im ona i njene kolege iz vrha menadžmenta objašnjavaju da je iza tog stakla srce kompanije, koje sve čini mogućim. Sa ove strane stakla, mi za tu priliku moramo da glumimo zauzetost i profesionalnost. Uglavnom jesmo zauzeti, i neki od nas jesu i vrlo profesionalni, ali za slučaj da ne znamo, šefica nam uvek pred posetu objasni kako treba da izgledamo da bi posetioci shvatili da smo zauzeti i profesionalni. Sitna poniženja takve vrste se rašire po skali od smešnog do imbecilnog, i vremenom su neki prestali da obraćaju pažnju. Pošto je moj partner Džefri, između nas dvoje se uvek može desiti mala spontana inspiracija, i ako izleti iz nje nešto duhovito, mi ćemo se nasmejati, i tako će posetioci videti ne samo da smo zauzeti i profesionalni, već i nasmejani i srećni. Kakvo je ovo divno mesto!

U početku se često dešavalo da nam pokucaju na staklo (skoro uvek lokalni likovi u prolazu). Sada retko jer se proširila bila priča da nas vređa što nas tretiraju kao majmune u eksperimentalnom zoološkom vrtu. Kako imam jedno od sedišta u prvom redu, odmah kraj stakla, uvežbala sam dosta brzo neobraćanje pažnje, tako da neko može i da skače sa druge strane, dobre su šanse da ja neću primetiti. To sam, uostalom, videla u pravom zoološkom vrtu, kod pravih nedužnih majmuna. Ovde nema nedužnih. Niti su majmuni samo sa jedne strane.

Verovatno bih nastavila sa izbegavanjem gledanja u pravcu stakla (prisustvo stakla nije uopšte negativno jer daje iluziju većeg prostora) da nisam slučajem postala svedok neobičnom razvoju sa one strane providnog zida. Watercooler (za koji ne znam izraz na srpskom) je instaliran odmah kraj ulaza u laboratoriju, ali spolja, iz vrlo značajnog razloga da onima unutra nije dozvoljeno da drže bilo šta od hrane pa ni vodu jer se to kosi sa strogim pravilima sakupljenim pod skraćenicama GMP i GLP. Pravila su sasvim opravdana, i kao i sva druga, česte su žrtve kršenja i zloupotrebe, ali na zvaničnom nivou, svi smo redovno obučavani i pravila su svuda napisana da svakoga podsete.

Prvo sam uočila da hodnikom prolaze ljudi koje nikad nisam prethodno videla, i koji nisu deo našeg departmana. Ne pripadaju ni onom odmah do nas, i sigurno nisu VIP posetioci. Zatim sam jednog ispratila pogledom – put se završavao kraj našeg rashlađenog balona sa vodom i malim papirnim čašama. Čaše posetiocu nisu bile potrebne: on ili ona su doneli svoju bocu u koju su natočili iz male slavine. Zatim bi se okrenuli na peti, i vratili odakle su došli.

Jednom kad sam uočila ponašanje jednog pa drugog, trećeg posetioca, neke stvari su postale kristalno jasne, dok su druge prerasle u misteriju. Kako su saznali za watercooler? Zgrada je velika, i svakog dana se u njoj nađe bar 500 ljudi. Put do te tačke može da uzme dobrih deset minuta hoda. Zgrada ima vodovod, i česme za piće su instalirane na više mesta. Dve kafeterije imaju i tzv vending machines, u kojima se mogu naći različite sode, plus brojne flaše sa vodom koja košta 75 centi. Parada likova iza stakla uključuje najrazličitije tipove – trudnice, mlade žene, stare žene, mlade muškarce, stare muškarce, dobro obučene, elegantne, tradicionalne, visoke, niske, šefove, MBA profesionalce, radnice na traci, treću generaciju i tek pristigle imigrante… Neki dolaze jednom dnevno, neki bar dva puta, obično posle ručka; nekima je prilika da prošetaju, neki natoče iako sede svega deset metara odatle; neki donesu flašu od pola litra, neki veću; neki sipaju pažljivo, neki zalepe svoje flaše uz slavinu i svoje sline, bakterije i buduće infekcije… Posetioci u prolazu ponekad bace pogled na nas unutra, neki među njima se nasmeše u znak pozdrava, sada već stari znanci. Šefica često prolazi istim hodnikom, povremeno naiđe na zakrčenje kraj fokusne tačke departmana, i okrene glavu na drugu stranu. Vodeni turizam nikao oko besplatne vode treba i održavati – ona plaća račun za sve veće količine vode iz budžeta, a muškarci iz laboratorije skinu prazne balone i podignu 20l novog, da bi voda opet potekla. Svi na nju računaju.