Beleške iz Nice (2)

Putovati nije uvek lepo. Problem kod putovanja nisi uvek ti. Izgubljeni prtljag pa pronađen je najlepša vest  i sletanje u jednom komadu je uvek neopisivo iskustvo, ali neke stvari ne mogu da popiju pilulu optimizma sve i kad se baš guraju niz grlo. Nespavanje na primer, ili spavanje u krevetima sumnjivog kvaliteta i čistoće, ustajali dah koji se lepi za zube posle deset sati letenja i nekoliko sati pauze na aerodromima, slaganje/neslaganje sa društvom u kome se nađeš, nesanica, voda od koje te boli stomak, hrana od koje te boli stomak, neobjašnjive vrtoglavice i druge pobune organizma, opekotine od sunca, loši snovi i buđenje u znoju, loš izbor garderobe koji su ponela jedino zato što ne znaš šta bi sa njom u svom svakodnevnom životu koju nećeš nikada obući već ćeš je vratiti u plakar, i nije to fer, iz plakara u kofer pa nazad, i odjednom si rešila da baš sve obučeš (ne sve odjednom!) i dobar deo ti u stvari dobro stoji, mora da si ih zato i kupila, ali prosto ne putuješ dovoljno, a ni odevni artikli onda ne putuju, i niko ih ne izvlači sa njihovih mesta… Inače su mesta koja izabereš sasvim okay, i za krpe i za tebe. A neka su vrlo lepa. Kao Nica, na primer.
(iz originalnih beleški)

U Nici postoje dve nezavisne palete. Jedna je ona uz obalu, mediteranska. Plava, bela i siva. I stil koji ide sa njom je posve drugačiji. Beskrajnost je važna odlika. More i nebo su kao džinovski, nesagledivi macaron u dve nijanse plavog. Možeš da uroniš u azurni deo, a skačeš i dovikuješ se u onom svetloplavom, i kad plutaš na leđima, poveruješ da ih ti spajaš. Ili te dve kriške tebe drže. Ko može da podnese više od toga?

Nica leži u Zalivu Anđela. Krupni šljunak uz obalu je siv, i belilo je dominantna boja zgrada koje gledaju ka moru. Čak i kad imaju fine detalje u raznobojnim dekoracijama – a imaju ih sve – sve to izbledi na strani mora. Sledeći korak je promenada koja ide kilometrima i izgrađena je na zidu iznad obale, sa delom za pešake ka moru i automobilskom trakom uz nju. Najvećim delom zove se Promenade des Anglais, u drugom Quai des États-Unis. Engleska aristokratija je otkrila Nicu u 18-om veku ali promenada se ne zove po njima kao dobrostojećoj klijenteli – sve evropske aristokratije su se ovde okupljale i uz Engleze Rusi su bili naročito veliki ljubitelji – već su oni finansirali njenu izgradnju, kao i Amerikanci kasnije deo sa njihovim imenom. Pred gospodskim hotelom Negresco pa Kasinom i dugim nizom finih hotela, Promenada je bila nezaobilazni deo letnjeg uživanja. Tokom dana se sedelo u senci kabana ili na plaži a tokom večeri se šetalo uz druge goste i dalje nastavljalo sa planovima za noć. Belle Epoque je ovde doživela svoj puni procvat među širokim rukama zaliva otvorenim prema Mediteranu, u gradu koji opstaje na tom blagorodnom mestu između Provanse, Alpa i mora hiljadama godina.

Isidora Dankan je  poginula na Promenadi, udavljena sopstvenom ešarpom; u Bugatiju ili Alfa Romeu, pretpostavljam.
(iz originalnih beleški)

Moderna vremena nisu puno drugačija. Na plaži se vide ljudi svih uzrasta, uglavnom tamniji nego što su inače, sa jedva kojom šarenom krpicom na sebi. Promenadom se šeta u bilo koje doba dana i noći. Ali ljudi ne izgledaju ništa veći od tačkica, čak i kad si ti jedna i sediš među njima. Prosto sa ove strane dominira monumentalni minimalizam. Ptice preleću, i one su sivo-bele, avioni isto tako; u daljini se vide obrisi brodova koji idu ka Korzici. Neverovatno je mirno sa ove strane. I kad je gužva, ili talasi su visoki i graja dece puni uši, mir je moćan kao samo prisustvo mora i neba. Tako se uči od velikih.

Druga paleta počinje odmah iza prvog niza zgrada, i ona je topla, žuto-oker-narandžasto-crvena, bučna, gusta, kriva, u oblinama i oblicima kojih ima koliko i ljudi i prozora i vrata i bicikla i automobila i svega. Iako na plaži ljudi sede praktično bez ičega na sebi, senzualnost pripada ovoj drugoj. Dok se na plaži može iskovati sveža filozofija u samo jednom sedenju, u gradu i na njegovim ulicama ona će biti odmah stavljena pred svoj prvi test: šta sa svim ovim!
Pa ništa. Uživaj ako umeš, ako ne, nema ti pomoći.
I tako se u Nici stvaraju i rastvaraju moćni koncepti unutar jednog ljudskog bića u samo jednom danu, a dešava se i u kraćem vremenskom intervalu. Ali ono što traje koliko i svi minuti, sati i dani boravka je jedan nesagledivo dobar osećaj da je biti živa dar koji ovako vredi potrošiti.

Nisam mera svega (možda i stoga što je moju meru vrlo lako kupiti prvim smokvinim drvetom koje vidim i mirisom četinara koji je sišao sa najbližeg brda), ali stalno merim. Neprekidno. I lepo je, zbuni me, podigne i zavrti kad sagledam svet oko sebe gde ono dvoje moćnih s početka – nebo i more – imaju i trećeg partnera, nas zemljane skupine ćelija koji rastemo od vode i zemlje i dišemo vazduh, ili ga stvaramo ako smo drveće. I nije lako prihvatiti prvo da sve ovo postoji. A daleko je teže odćutati, ili vrisnuti pa zaćutati praznih pluća dok egzistenciji utrpavaju, pretrpavaju, kroje i usađuju na silu koncepcije i račune kad se ona sastoji od vrlo, vrlo jednostavnih stvari. Primere za moj najnoviji koncept tišine viđala sam svuda. Nemo prisustvo jednog bića kaže nemerljivo puno. Ako ćemo se upoznavati, najbolje je bez reči.

Jednog dana na plaži nedaleko od mene smestio se bio mladi par. Ležali su isprepleteni, pomešanih udova, opušteni, ona se naslanjala na njega, on je zatim spustio glavu u njeno krilo. Kad su ustali i krenuli sa plaže držali su se za ruke. Nije im bilo više od 20 godina i bili su prekrasni primerci. Sve je na njima bilo harmonično, zasebno i jedno sa drugim. Noah bi ih pokupio za novi početak. Vredelo bi ih poslati u Svemir ako uprskamo stvari na planeti. U toj simbolima bogatoj sceni dok su oni hodali ka stepenicama pa do promenade, zaslepljena suncem iza njihovih leđa videla sam jasno onih nekoliko centimetara ispod vrha glave i za nju i za njega odakle će krenuti svi njihovi problemi. Sva ta lepota i simetrija je tu i oni to nece znati, i verovatno već sledećeg leta će tražiti nešto čemu se daju različita imena ali niko stvarno ne kaže šta je konkretno u nekom drugom, pa još nekom, i tako priče prolaze.

U Monaku je dok sam sedela na klupi i gledala u klinke kako skaču u mekanom igralištu za puno manju decu prišla jedna dama u visokim godinama i pitala da li je slobodno, pa sela do mene. Iza naših leđa su se ređali nizovi skupih automobila pa iza njih skupih jahti – ne vidi se more od tolike navale koju treba parkirati – ali nju su samo interesovala deca. Bila je vrlo lepa. Podsećala je na Jeanne Moreau svojim prefinjenim crtama, brižljivom frizurom, vitkom figurom u letnjem kostimu i rukama sklopljenim u krilu. Sitna i delikatna, dala je Monaku i Monte Karlu eleganciju koju nisam do tada uspela da vidim. Vulgarnost profita i privilegije umeju to da urade i većim mestima, a u ovoj maloj državi je sve vrlo tesno smešteno jedno kraj drugog, celi uspešni enterprise. Stari grad na brdu je dobro održavan i lep. Uvek se nađe neki tihi kutak. Kad su se Diana i njen muž zapričali sa devojkom koja je na svom štandu prodavala rukom rađene notese i papir, simpatični razmak između zuba i plave oči su se otvoreno smejali kao da nema ničeg mutnog na svetu za njih već čista životna radost i predanost svojoj umetnosti, umeću, jer tu negde mora da se krije ono blago za kojim kopaju na svim pogrešnim mestima. Klinka je prva uočila tu njenu autentičnost i skrenula mi pažnju. Dobro je da ona vidi takve stvari. Kao kad je u prekrasnom manikiranom parku uočila dedu na klupi sa svojim unukom. Deda je pričao dečaku na italijanskom i mališan je slušao sa velikom pažnjom. Potom su ustali i sporo krenuli stazicom držeći se za ruke. Ja sam posle podelila sa njom priču o finoj dami koja je sa mnom delila klupu. Bila je očarana. To su najlepši trenuci iz Monaka za obe, iako se on njoj puno dopao. Pričale smo kasnije o toj misteriji – zašto je dolazila da gleda decu. Možda su njeni unuci daleko, možda nikada nije imala decu, ili ih više nema…

Princ izgleda kao Amerikanac. To je za očekivati sa američkom majkom, ali baš ne ide.
(iz originalnih beleški)

Cours Saleya je pijaca u Starom gradu svakog dana od ranog jutra do podneva, a ponedeljkom se na njoj okupe razni sakupljači antikviteta i džanka pa se obilazi i razgleda šta ko nudi. Plodovi zemlje dolaze iz Provanse. Boje su kao mozaik života. Ima svega, i lepo je proći i kad ti ništa ne treba. Voće i povrće, sirevi, hlebovi i peciva, sušena mesa, ribarnica, začini i bilje, među njima brdašca lavande kroz koju imaš poriv da provučeš prste i tanani cvetići se razbeže kao zrna peska a ruke posle mirišu i mirišu, pa zatim dolazi kandirano voće koje je tradicionalni art ovog kraja koji se neguje dugo vremena unazad. Jednog jutra – ne baš ranog kako i priliči u Nici – sišli smo tih par koraka koji su nas odvajali od Cours Saleye, i tražili smo što voće što povrće, kad sam zastala kraj jednog štanda koji je između ostalog bio pun kajsija, brdo kajsija rasutih na njemu. One su moja slabost (uz smokve, i grožđe, i dinje i… – ne brojite, molim vas, puna sam). Naročito volim da odmerim znalačkim okom koliko su slatke. Ti trenuci neizvesnosti daju životu ukus kajsije a može i koji drugi sa prethodne liste. Ispred mene u redu bila je jedna Francuskinja koja se raspričala sa prodavačicom kajsija, i ova je priču skratila tako što je pokupila jednu, otvorila je za nju i ponudila joj da proba. Žena ispred mene je uzela polovinu sebi, okrenula se i drugu dala meni. Šest meseci posle te scene, usred zime, njen spontani gest i dalje stoji kao mala misterija humanosti. Videlo se da sam turista, a i nezajažljivi tamanitelj kajsija verovatno, ali ništa od toga nije bilo važno, već samo taj gest davanja. Nisam bila svesna ni da me je uopšte videla prethodno, ne više od bilo koga u jutarnjoj gužvi. Bilo je pitanje ponosa, da je ona sa te zemlje koja rađa ovakvo voće, a ja dobro znam kako dobra zemlja ume da rađa jer i ja potičem sa jedne takve… – razumele smo se, hoću da kažem, a bez reči. I to sam ispričala klinki.

Nice is nice, videle smo na jednoj majici prvog dana. Posle smo tražile majicu i radnju i nigde je nismo našle. Niko nije čuo za taj slogan. Gledale smo se u čudu. Nice is more than nice – Nice est belle. To kažu svuda.
(opet original)

Na plaži je jednog popodneva detešce ne starije od 2 godine pokušavalo da natera tanku prostirku sa printom brazilske zastave da je sluša. Prvo se ona izvalila na šljunak pa navukla zastavu preko sebe. To je bilo previše tvrdo. Zatim je ustala pa je sporo i mukotrpno razvukla zastavu da na nju legne. Ni to nije bilo dobro. Potom je legla obrazom na kamen, guza u vazduhu pa navukla zastavu preko glave. To nije bilo rešenje. Pola sata je ona radila na tom izazovu, ništa joj nije odvuklo pažnju dok je majka nije zgrabila i upakovala u kolica, oko čega se malecna klinka bunila, i kad su je uvezali i odvezli ona je i dalje čvrsto držala zastavu u ruci. Klinka i ja smo posmatrale celokupni proces fascinirane misterijom njenog projekta otkrivanja zadovoljstva u oblikovanju sveta svojoj volji.

U ’Auer’ konfekcionarskoj radnji, u koju smo otišle zajedno nakon što sam je otkrila, i koja ima autentični dekor iz sredine 19-og veka, najviše nam se dopala jedna starica koja je sedela na stolici po strani. Bile su vrlo slične, dama iz Monaka i ova u Nici, držanjem i stilom koje vredi sačuvati kao kulturnu baštinu, jer zaista postoji jedna dugo gajena finoća u toj lepoti nenametljivog prisustva. Ako je ova sićušna dama imala 90 godina kao što smo nagađale, preživela je Drugi svetski rat, podigla decu koja sada vode porodični biznis, ostarila i povremeno sedi u radnji, po strani, da nikome ne smeta i niko o njoj ne mora da brine dok poslednji dani teku. Obe su sedele bez prekrštanja nogu. Ja to stalno radim i uviđam da je baš vulgarno u poređenju. Klinka je opet bila fascinirana, njenom lepotom i prisustvom. Lepota koja preživi tako dugo je vredna pažnje i poštovanja. Retka je. Ali nije bilo moguće zanemariti ni lepotu lepljivo-slatkog ušećerenog voća u sirupima, upakovanom u lepe ambalaže ili izloženom da se pokaže prstom koje želiš. Uzele smo breskvu, krušku, šljivu i dinju.

Na peščanoj plaži u San Tropeu, gde su nadomak obale opet parkirane jahte a talasi valjaju i mute pesak u plićaku, videla sam dečaka od nekih 16 godina kako leži na peškiru i čita Sartra. Kraj njega je bila zaliha drugih naslova od Selina i Kamija. Klasični modernista u nastajanju. Pokazala sam ga klinki. Ona je zaključila da je sladak. Sledećeg dana na plaži u Nici videle smo devojčicu možda godinu stariju od nje, dve najviše, koja je bila sa sestrama ili drugaricama, i sedela je u toplesu. Lepa devojčica i njene mlade grudi još mlađe od nje, tek su narasle, još uvek ne sasvim oblikovane. Klinka je mislila kako je to neobično, bilo joj je neprijatno, i radoznalo, mislila je i da je hrabro, pa se pitala da li bi ona. Klinka voli da bude hrabra. U tome je na mene. Nemoj, najradije bih joj rekla. Hrabrost je precenjena, kao i lepota i sve. Sve čemu će neko prikačiti cenu je precenjeno u samom startu. Poniženo i precenjeno. A ovaj devojčurak, da, i ona misli da je hrabra. Ljudi su gledali ispod oka. Previše je svet uznapredovao u gadostima da bi takva scena bila izraz svežine, misterije sazrevanja, ili same lepote. Nisam joj ništa rekla jer bilo mi je žao sve naše dece. Dečak iz San Tropea pokazuje svoje blago, ona pokazuje svoje. Sa godinama će se pokazati da je to sve što se od njih traži.

Dobro je da deca ništa ne znaju.
(neoriginalno ali tačno)

Blizu Trga Garibaldi, u radnji u kojoj je deo našeg društva tražio suvenire iako je radnja bila jedna neprivlačna prašnjava svaštara u koju sam ušla preko volje, a ni klinka ne voli takve, našla se opet jedna starica, u crnoj čipkanoj bluzi, uzanim kapri pantalonama, a ispod providne bluze video se probrani crni veš. Nosila je tamne naočare. Vrlo bele kože iz koje je sunce izvuklo svu boju godinama ranije, glavu je krasila kratko ošišana seda kosa. Izazivala je poglede turista, ne i lokalnih. U Nicu treba doći kad se ostari. Nice est belle.

Uveče su ulice pune. I Promenada; na plaži sede sve generacije ljudi. Mladi su obično pijani, obavezno se neko skine go, pokaže se drugima ili otrči do ivice crnila koje je tokom dana azurno more. Svuda se odvija neki performans. Muzičari se okupljaju sa svih strana. Kakve sve živote ljudi žive. Dolaze ovde, sviraju, zarade, mravi i cvrčci, svakome treba ono što se mora, ali ne mora da bude lepo, a ovo jeste. I ne samo muzika. Lepi su i oni sami. Uživaju da budu tu, klasični muzičari, džezeri, improvizatori, break-dancer-i, i deo su leta svakome od nas.

Hrana u Nici je celebration. I vino je pitko. Na najužem sokaku u rue Droite, koja je vrlo uzana, postave se stočići i stolice, svako od njih balansira pod drugim uglom, i ljudi ih ispune. Sednu da pojedu, popiju, pogledaju druge ljude koji prolaze. Na pola puta uz ulicu je palata Lascaris iz 17-og veka. Unutra su sobe sa ostacima očuvanog nameštaja i portretima ljudi kojih više nema, ali stepenice… – misteriozne, nekud vode, nikud ne vode. Ešer ili neko drugi sličnog senzibiliteta bi ovde proveo dane, a oni bi polako postali meseci, pa i godine bi se produžile da naprave mesta. Nica je puna slikara i svi otvaraju vrata letu i ponešto prodaju.

Često se prolazom kroz tesnace ulica začuje opera kroz otvorene prozore nad glavama. Marija Kalas je omiljena. Verovatno svaka kuća čuva i gramofon. Jednog jutra je istom tom rue Droite prošla procesija sveštenika, dece i odraslih. Ponavljali su skupa, melodično, sporo, u finom skladu ’Ave, Ave, Ave Maria’. La Divina.

Place Massena je prošlog leta imao ljude od plastike na vrhovima visokih stubova. Sedeli su i menjali boje, iluminirani iznutra.

Nica je lepa.

Autori fotografija: klinka i ja

Advertisements

Old Fish Tale

Tihomir set on the dock alone, fishing. It was late afternoon in spring; mosquitoes had not yet opened their season of carnage, and the flies were recent hatchlings. It was serene and his catch that day lay in a bucket. Not much. It was a long day of effortless nonexistence, he was dozing off, when the rod in his hands jumped and startled him. He grabbed onto it with renewed interest and balanced himself on the edge. The weight he felt pulling in the opposite direction was considerable. That was puzzling, for the biggest fish he’d ever captured or seen in the area was no more than a couple of pounds. The unexpected challenge stirred excitement in him. 

A lot of tugging and pulling ensued in the next ten minutes. Tihomir was tiring, his enthusiasm dissipated along with his strength and he was ready to give up when suddenly the resistance at the other end abated. He quickly rolled on the fishing line and with clumsiness and renewed strength pulled out of the water a magnificent fish!  It must have been at least 30 pounds; about four feet long and covered with brilliant colors. It wriggled its body frantically and pounded the dock with its tail, contorted and tried to get close to the edge and back in the water. He wasn’t going to let that happen when it dawned on him that the fish might succeed, unless he killed it.

Tihomir had never killed anything bigger than… – even the fish in his bucket died on their own. Neither was there anything within reach that he could kill such big fish with. Instinctively perhaps, but mostly hopelessly, he stood on the edge of the dock with his legs and arms spread out, creating a barrier, in case the fish tried to get by him. The dock had a concrete wall along one of its sides, about two feet high and theoretically, the fish could jump over it. If that was not an option, then he had better be good at catching the slippery creature, which displayed rows of rather long and sharp teeth. 

Then the dramatic scene took another turn. The fish suddenly stopped all that wiggling, inched its way to the wall and leaned on it. It looked at Tihomir with its left eye and it appeared that it even crossed its fins in some odd fashion; nobody in the world could explain to him how, but it did resemble something like that – the fish looked comfortable. Tihomir’s jaw, which began a downward journey at the sight of that, dropped to the lowest level possible when the fish spoke out.

“So, Tihomir, quite a catch, huh?”

He was numb and mute. The voice was that of a female fish – no, of a woman but coming from a fish. It must have also been a female fish; his head was abuzz while attempting to accommodate the facts of the event inside its cavity.

She continued:

“You have one wish. On the condition that you don’t tell anyone about me, this day, of where did your good fortune come from. And, of course, as is customary, you need to let me go.”

She smiled at that, displaying again her impressive dentures, looking quite amused, it seemed.

“But you can get back to the water by yourself, and I can’t stop you, even if I wanted to,” Tihomir replied quietly after he caught his breath.

She nodded.

“True. However, this is an age-old game. It has its rules and I abide by them. Let’s get to it: what is your wish?” 

Tihomir was still standing on the edge of the dock, with his back to the sea. Now he sat down, crossed his legs and looked very closely at her. Her skin had dried up quickly but the shimmer remained. The scales reflected the late sun. Her breathing and each movement of the fish body changed angles and illuminated what seemed as millions of pieces locked in a puzzle. The whole body was a display of unmatched spectral beauty, a symphony of visual extravaganza. She moved her head expressively while she talked, as a human would. The large round eyes even blinked. Tihomir couldn’t recall fish having eyelids. Maybe they did. When he was a boy he paid attention to every detail of the world, now he came here to forget about it. It was very strange indeed. Her gestures were human-like; her body was definitely that of a fish. The way she moved, best described as fluid, was strangely human.

“Were you a woman once?” he asked boldly.

Uncomfortable questions usually had people respond with a movement, or a shift. She stirred in her spot, as if sitting on a hard seat. Of course she was, on concrete.

“So, you are under a spell!” He suddenly added excitedly: “Like in fairy tales? A frog, an ugly duckling, a fish?” Then he hesitated and waved his arm undecidedly. “Do I need to,” and he gestured again, uncomfortably, pursing his lips, as for a kiss.

She stretched her fish neck to the side, moved the right fin to the front as if to stop him: “Don’t even think about it!”

He laughed a short, bemused laugh. She looked at him from the side.

“Observant, aren’t you? Yes, I was a woman once.”

“Were you pretty? Sorry….I mean, I’m asking because as a fish you are so beautiful.”

“Not very.” She was more comfortable now. “Tihomir, I understand that this is fascinating to you, but I haven’t got all day. Do you, or don’t you, have a wish?”

“What was your name? Or, what is your name now?” he continued.

“Larissa.”

“That is a beautiful name! I like feminine names for girls.” Indeed, Tihomir seemed to be enjoying the unusual conversation. He hadn’t spoken a word all day.

Larissa looked at him for a long while and said nothing.

“It would be untrue if I said that I had no wishes, but you caught me unprepared. I don’t know what to say,” he explained.

“You could have the world!” Larissa exclaimed, waving her short upper fin in what was meant to conjure a wide arch.

 “Could I?” He looked surprised.

“Well…in theory. However, unless you have an agenda – and I will tell you, bad agendas work out much better, good intentions always get muddled – anyway, unless you know what you want, with or without the world, you won’t get very far.” Now she seemed bored, as if she was truly wasting her time with him. “If you wanted to rule the world, imagine United Nations times ten, at the least. You won’t have enough time in a day to just hear them all complain of each other. If you want worldwide fame – you will have a public persona to support and while it grows you’ll be getting smaller and smaller. You may also need an army to protect you from your fans and you won’t be able to go anywhere freely. If you…- anyway, that was just an illustration. You know, you don’t have to make your wish, but you’ll die regretting it, I can assure you.” She stretched and it looked as if she was judging the distance to the sea and the best way to get there with least effort.

“What kind of wishes did other people ask for?” Tihomir asked. He might have been trying to buy time, but his questions, like him, appeared genuine.

Larissa looked at him for a long moment again, made a shrugging fish movement and replied off-handedly:

“Some practical, some typical, few unexpected…”

“Tell me more, please,“ he begged.

“An old man in Thailand asked for his wife’s health. He himself wasn’t well, but without a moment’s hesitation he asked for her to recover fully. A woman in Trinidad wanted a good husband for her widowed daughter. A girl in France asked for a little sister.  One man asked to go to Heaven when he died. Many asked for money.”

He nodded quietly. They both sat without words for a while. Then he said:

“Do you ever feel responsible for the wishes you’ve fulfilled?”

Larissa sighed. She tilted her head and looked at him seriously.

“Tihomir, I am a fish. A magical fish. I may talk like a woman, I used to be a woman, but I am now a fish. The world of human beings and the world of fish are very different.”

“Could you become a woman again?”

“No! Isn’t this strange enough? A talking fish, who used to be a woman, but became a fish, and then became a woman again? A definite no.” She shook her head while looking somewhere above his head. “It was lonely being a woman.”

“Are there many gold fish in the ocean?”

“There are many fish in the ocean.” 

Tihomir reached for a large plastic bottle with water, unscrewed the top and tilted his head to drink when he paused and looked at Larissa. He got to his feet, walked over to her and poured most of the water on her. It fell on her head and splashed all over her body spraying his feet. They both laughed, and she slapped her tail joyfully. He drank the rest of the water.

“I keep thinking of you as some kind of a mermaid,” he said sitting down again, close to her.

She laughed again, a boisterous, deep laugh. “I see!”

“I was in love once. She was married, older than me, and she sent me away. When I got married, I didn’t love my wife but was loyal to her. I respected her and she left me, angry because I never loved her. She married again, but I don’t think she is happy. I started fishing three years ago. I didn’t do it since I was a boy. Did anybody wish for love? They must have – people always want love.”

“If your wish is to fall in love, Tihomir, I must warn you: there are two options. First is that I choose a woman for you. The second is that you fall in love with the first person you see. The latter is obviously a bad choice. You could fall in love with a woman on her deathbed, a psychopath, another man’s wife even. Whomever you lay your eyes on first, understand? That’s too risky, if you ask me. On the other hand, if I chose for you…would you really want someone else to choose the woman you will love?”

“If I fell in love with you, would you come by to see me sometime?”

She laughed and her glistening body trembled. “I frequent this area regularly, I love the reeds. They are a delicacy, especially at this time of day.”

“May I touch you?” he asked and reached closer, waiting for her reply.

She nodded. He placed his hand on her body below the head and let it glide slowly down toward the tail. It felt cool and smooth. He looked at his hand; it had a delicate shimmer all over it. “Star dust?”

She smiled and nodded again. “We always lived by the water. I loved fishing too. My mama taught me, and her father taught her.”

“Who did you leave behind when you became a fish?”

“Nobody.”

He touched her again. The temperature of her skin was warm in the sun. He rubbed it and looked at his hand again. There was more shimmer. He smelled it. Salt, water and reeds, and his skin.

“My parents are both gone, my wife is married unhappily, and the woman I loved once might have also become a fish, for all I know. Four people who would have cared are gone.” He was stroking her gently, always starting from the top. Her skin was slippery and his hand moved faster than he wanted. He pressed harder. The fish body was firm and his hand slipped again. There were many hues of red, orange and purple on her lively skin now; the sun was setting. “Do you have friends in the ocean? Lovers? Family?” He looked up at her strange eyes. She was looking back at him.

“It is a different world, Tihomir. Beautiful and different. You know, regardless of what you gain, something is always lost with change. Even when you get your foremost wish granted, you would lose a piece somewhere, where it matters to you. That is how order remains in balance. That is not bad, or good, it’s simply the way it is.”

“You mean, you can’t fall in love any more, Larissa?”

“You are not listening. There is love. And it is beautiful and different.”

“Will you live forever?”

“No! Actually, if you don’t come up with your wish soon I might die right here, tonight, on your hands.”

“Oh!” Tihomir stood up suddenly upset. “Please! Can I get you something? It doesn’t matter about my wish. I don’t have to have a wish. Things are so trivial, and I have already everything I need.”  He was clearly perturbed.

Larissa grinned at him. “That was a joke.”  Then she acquired a serious expression. “You are a kind man, Tihomir, with good heart. I agree, you already have everything you need. I should be going then. And you too, it is getting dark.”

He sat down again and resumed what he was doing previously. “I take it that was fish humor. If you are not in a hurry, I’d like to talk some more, please. There is nowhere I need to be, nobody to see… Tell me about the ocean.”

“Ocean is…it really is impossible to explain. Imagine something infinite, or nearly infinite but it feels endless, that is a forever changing collective world, and you are a part of it along with every other creature. You are where you want to be. There is big fish and little fish, endless varieties of color and shapes and you swim through water that seems to be you just turned inside out. Understand? No, I guess you can’t. People always try to project all-encompassing humanity as the highest ideal but end up being alone and apart, never belonging. In the ocean that doesn’t require an effort, you are a part of it. From beginning until end. You are at home.”

They were both silent. It was getting dark.

“I never belonged,” said Tihomir. “Now that I am thinking about it, it seems absurd. How could I not fit in here, born as one of the people? Where else would I fit? The curiosity of childhood was replaced by loneliness and introspection of adulthood. I question everything pretty much every day of my life, but now that you are here I can’t come up with a single wish. I’d love to be happy, but know better than to ask for that.”

“Some things are not to be wished for, they have to be earned.” Larissa said quietly.

There was silence again. Then Tihomir got to his feet, reached for Larissa with both arms, lifted her with some effort and walked slowly to the edge of the dock. “Do I wish it in my heart, or say loudly?”

“You have to speak up,” she said. 

Nobody was there to hear Tihomir’s wish. It was already dark and the nocturnal sounds soon took over. In the morning, the tiny holes in the concrete shimmered in some places; there was a fishing rod lying on the side, an empty water bottle, a cooler, turned over bucket, a pile of clothes and a pair of sandals which once belonged to a man.

Ne-politika, ne-četvrtak

Otvorila sam bila još jedan blog pre par godina sa namerom da bude radikalno besan feministički. Na engleskom. Bila sam spremna i puna energije, zadovoljna imenom – R.Age – imala par tekstova na umu da postavim za početak, jedan sam odmah krenula da pišem (jer shvatila sam da neko mora), napisala kratki manifest, dala nešto nalik definiciji, ili manifest II, i – ništa.

Nemam gabarite, kako kaže Goran, da održim nivo besa neophodan za bilo šta. Mrzim i da politički angažujem sebe, ili bilo koga. Ja i ne znam šta je to politički angažman, ali ono koliko znam nije privlačno. Kako ja to vidim, sledeći razlog odmah iza moći i samoobožavanja za politički angažman je da kreneš iz pozicije poraza.  Ja sam poražena svakodnevno, i tu malo besa neće og zna šta učiniti. Da je blog politički angažman je prilično smešno, tešila sam sebe dalje, da se kaže ono što treba reći je puno važnije, sve i da niko ne čuje. Naišla sam nedavno baš na tu moralnu dilemu – ako te niko ne čuje, da li se tvoj glas uopšte računa?

U početku sam se osećala krivom. Posle toga sam zaboravila, svratila par puta na blog da pogledam to što sam napisala, malo editujem, preispitam sebe oko ambicije – da li je živa, čime se hrani, i zašto te moje uvek ispadnu bolešljiva deca sklona introspekciji.

Blog ima i statistike poseta. Iako on nije nikada praktično ni zaživeo pa ni zvanično otvoren, videla sam da je bilo nekih poseta. Sve su sledile google search za izraz: lolitaland. Jedan od mojih tekstova je bio tako naslovljen. Ispostavilo se da je Internet pun biznisa i tekstova sa istim imenom.  To me nije obradovalo. Naprotiv. verovatno sam trebala da se setim da je tako. Ali nisam. Uvek se ona stara povtrđuje: sa bilo koje tačke da kreneš, uvek završiš u istom blatu –sve se kupuje i prodaje.

Pre neko veče izašla sam bila sa mojim komšijama. Bilo je snežno veče, belo i blistavo pod uličnim svetlima, dok automobili i ljudi sporo promiču ulicama. Bila je ovo loša nedelja iz više razloga, i ta snežna idila je prijala. Progurali smo se do College Street-a i mesta na kome je veče trebalo da se raspakuje na miru, takav fin poklon, biti izvedena negde, bez ikakve misli i brige na svetu. Dekor je bio i jednostavan i preteran, u kombinaciji crno-belog, i veliki prozori sa onom belinom spolja i tramvajima koji su prolazili redovno su omekšali svrhu dekoracija i davali neočekivani utisak pomalo magičnog. Ja se normalno ne opirem magičnom, ali prosto su takve stvari bile poslednjih nedelja pa me je takva slika iznenadila. Zatim je u sliku ušao jedan kriminalac.

Kad analiziram svoje godine gostovanja na planeti i u svojstvu ljudskog bića, malo sam kriminalaca srela, što smatram velikom srećom. Sigurno nisam znala za njih da su kriminalci. I to mi je drago. Mada je muž jedne moje mušterije neka vrsta, ubeđena sam, iako je to pitanje interpretacije pretpostavljam – biti biznismen za brojne ljude i dalje znači baviti se legalizovanim kriminalom gde je skoro sve dopušteno. One druge koje sam sretala ili nisam sam uspešno zaboravila, na čemu mi treba čestitati. Ovaj u snežni čevtrtak je bio baš kao iz filma Martin Scorsese-a, a i drugih koji su posle njega imitirali.
Digresija: pošto sam dobar deo ako ne i najveći onoga što znam naučila iz filmova, razmišljam da otvorim blog sa takvim nazivom i tamo pišem o filmovima, ali videćemo.
Dakle, nisam imala potvrdu da je tip i zaista kriminalac osim što bi bio idealan casting izbor za izvesnu industriju, i za to bi bez sumnje bio dobro plaćen što je, mora se priznati, neočekivana privilegija za kriminalce otkad je filmova, ali nije bilo nikakve sumnje da jeste i odjednom su se u meni haotično i vrlo bučno probudili alarmi. Oni praiskonski koji upozoravaju na opasnost. Nisu ni na ekranu prijatni kriminalci, naročito kad shvatiš šta im ide u opis uloge/zanimanja, ali ovako uživo sve je to otpalo kao malo sasušenog šećera na kartonskoj torti, i ja sam se apsolutno i istinski prepala. Uz nas dve su bili i dvojica muškaraca koji bi umeli da se nose sa opasnostima pa i takvim tipovima, što je smirivalo donekle, ali instinkti i mozak unutar ovog malog sklopa koji se odaziva na ‘ja’ su pali u hiperaktivno stanje koje je najviše ličilo na nadrealizam. Dakle uopšte ne treba izlaziti četvrtkom, zaključila sam. Lep dekor i lepo veče je sada prekrivala senka kojoj se nije mogao videti izvor, ali sve je izgledalo drugačije. Ovaj deo grada je lep u svako doba godine, pun ljudi, restorana i mesta gde se nešto uvek dešava, i kao i svaki popularni trend, skupo košta sve one koji u njemu pokušavaju bilo da zarade ili ostvare svoj san, međutim nikada ali baš nikada nisam osetila strah na ovoj ulici a prolazila sam u svako doba dana i noći. Svrha ove ulice je da se svako ko njom prođe oseća dobro, i za to smo svi mi bili voljni da platimo skupo piće i večeru, slušamo glasnu muziku, guramo se strpljivo u gužvi, otrpimo nekog dosadnog pijanca koji voli celi svet. Kada je ovaj kriminalac istupio iz pozadine, odjednom je ona ogoljena strana izašla na scenu, zadnja soba u kojoj se prave deal-ovi, ispiraju pare od krvi i drugih ljudskih fluida, finansira entertainment za mase, održavaju u životu načeti i istruleli snovi kojima jedino još žešći otrovi pomažu. Organizovani kriminal je organizovaniji nego ikada, pišu ozbiljni ljudi. Paralelni svetovi nas drže u uspravom stanju, inače bi mi svi ležali, pretpostavljam. Mrtvi? Ko zna. Ni smrt nije tako željna ljudske krvi i znoja kao drugi ljudi. Katatočni je verovatnija verzija. Negde ovaj shit ipak mora da se završi. Ako ne pre, u odbijanju da se bude deo ovoga je neki izlaz.

Kriminalac nije bio neka preteća veličina. Sitan i mršav, lepuškast, bio je prilično jadna slika. Da bi bio toliko istrošen, morao je da krene vrlo mlad. I nije bio od onih kapaciteta koji će se visoko popeti u jednoj takvoj hijerarhiji. Na slobodi ili u zatvoru, on je bio muva upetljana u debelu mrežu i sve što je zaradio svojim nelegalnim aktivnostima on je debelo, previše platio. Nikada takve oči nisam videla, verovatno je i džanki. Bednik, po svim merilima. Ali sažaljenje ovde nije imalo šta da traži. Svaka dlačica na mom telu nije sumnjala da je on vešt u nanošenju zla drugima, i tu se sažaljenje nema za šta zalepiti.

Cela scena, u kojoj smo mi bili jedini gosti, je nastavila u nadrealnim tonovima. Kelner, nedavni imigrant iz Francuske, zgodan i mlad, je verovatno bio upetljan u sve. Još jedan mršavac, pa je tu bila čak i devojka, koja je prvo pružila malo utehe jer žene oplemene i najvulgarniji prostor, ali potom sam se setila šta se sve dešava ženama u svetu takvih biznisa pa je moj unutrašnji dijalog postajao sve tiši, jer prosto ništa nisam razumela. Još jedan krik ugušen pre nego što se formirao u grlu.

Muzika je bila prekrasna. Nina Simone, Edith Piaf, Sade… soulful tonovi u slici koja je prelazila iz stanja krajnje lepote u mračnu okorelost svojim nezavisnim ritmom. Postojaće sve ovo još dugo, dugo.

Moje društvo nije izgledalo tako zabrinuto kao ja.  Joe je pozvao kriminalca i sa njim se lepo ispričao, što smo posle raščlanjivali, jer iako su oni videli neverovatno loše stvari, ovo je i za njih bila neobična kombinacija. Svaki minut je nešto dodavao i noć je postajala sve gušća.

Kad mi je Mikey dosadio kao tema za razmišljanje, okrenula sam se tipu koji je sedeo preko puta mene. Simpatičan je. Ali moja razmatranja i utisci su bili čista kalkulacija. Nikakva reakcija nije krenula iz stomaka, ili onih tačaka na grudima gde povremeno nešto zagolica i sve bridi, jer takve reakcije se pamte. Ne, ovde je u pitanju samo kalkulacija. I bilo mi je žao zbog toga. Skoro podjednako žao kao susreta sa kriminalcem. Sve je ovde u znaku kalkulacija. Deca se tome nauče jako brzo – kako i od koga da izvuku što više, što se uglavnom svodi na kupovinu besmislenih stvari – mladi odrasli, koji pronalaze svoj par kroz kompleksne matematičke transakcije koje uključuju prinos, hipoteke, status i happily ever after, svadbe iza kojih stoji opscena industrija masovnog egzibicionizma, za čime slede dugačke decenije neprekidnih računanja. I Mikey, koji je mogao da izgradi solidnu glumačku karijeru, je radio svoje kalkulacije kad se upustio u svoju ličnu verziju kriminala. Međutim, postoji i druga strana. Svi se preračunaju. Celokupna istorija sa svojim industrijama dobrog života od tamo prapočetaka, i svi pogreše u procenama i projekcijama. Neki Og matematike verovatno nalazi svoju satisfakciju u tome. Iz moje pozicije, ne znam koga mi je više žao. Ljudi verovatno, sebe, za Ogove nema smisla ovo jadno dvorište u kome se sve odvija.

I on kaže

Džek redovno šalje elektronske razglednice. On zna da ih ljudi čitaju, stalo mu je sigurno da ih čitaju, još mu je važnije da slušaju njegovu muziku i ostave koju donaciju na sajtu. Ali debeli jastuk osame stoji između njega i nas i to je dobro.

Ono što ne bih pomislila da je moguće se ostvarilo. Zavidim Džeku. U poslednjoj razglednici poziva nas čitaoce da mu se pridružimo na turneji po Australiji i Novom Zelandu. Na biciklima. Nastavlja da nastupa po dnevnim sobama sveta. Bio je u Srbiji, stigao do juga Grčke i okrenuo krug. I to je odradio delom na biciklu, delom vozovima. Ja nisam neki biciklista. Nisam nikakav, u stvari. Ne volim ni da mi je previše toplo ni previše hladno, da mi sunce bije u oči, da mi duva jak vetar tek mrzim, sa bilo koje strane, da jedem suvi hleb ili junk food, uh… nisam za bicikl, i bicikl nije za mene. Ali odjednom mi je ova Džekova ludost neopisivo privlačna. Odmah sam zamislila boje Australije, kao na slikama, jer ne znam uživo. I zeleni New Zeland je sigurno lep.

On to radi sa nekih 30 godina. Što duže putuje izgleda da nalazi više smisla u kretanju. Ništa nema smisla, pa je on tako u velikom plusu. Možda će mu se pridružiti mešovito društvo. Možda će ga neko staviti na vesti ili vrlo popularan youtube video pa će postati poznat, slavan čak. Nikad se ne zna gde će ga sačekati preokret. Nadam se samo da ga on ne čeka. Jer onda nije trebao ni da se pomera iz svoje radnje u Amterdamu u kojoj je prodavao hip muška odela po svom dizajnu. Kako zatvara radnju, rasprodaje odela. Ja bih kupila sebi jedno. Za 50 eura, i stavila bih ga na zid, da me podseća da je to nekada bio moj san, da ću i  ja jednom krenuti. Nekud.

Krenuti nije teško, kao što sada znam. Zaustavljanje je problem. Svi se zaustavimo. Valjda tako mora. Možda treba?
Ko zna.

Blago iz perspektive jednog atoma

Na mom novom poslu – i u mom novom životu – imam priliku da nekoliko puta dnevno prođem dugačkim hodnikom. Hodnik nije lep, apsolutno ništa na/u njemu i oko njega nije lepo; svetlo je ružno, pod, zidovi – ružan, ružan hodnik. Ali ja volim da njime prođem. Ljudi koje srećem su ljubazni, i bar se nasmeše a većina i poželi dobro jutro što u svetu kakav jeste nije mala stvar, ali ovo o čemu pričam je samo između hodnika i mene. On je tu da bi se prošlo od korisne tačke A do korisne tačke B, i ja volim da budem korisna iako nisu možda baš sve moje prilike da njime prođem opravdane, ali ni korisnost nema veze sa ovime o čemu pričam. Volim da se krećem, pričala sam o tome ranije, i hodnik mi se ne bi sviđao – jer ružan jeste, baš ružan – da je kriv, uzlazan, silazan…. ne, samo ovakav, dugačak i prav. To mu je prava mera. I meni. Mogao bi da bude lepši, i šteta je da nije, ali ja oprostim da je takav kad krenem korak po korak duž njegovih linoleumskih  pločica. Ritam koraka u tom hodniku je nešto čemu se obradujem svakog dana. U ritmu ima više smisla od većine smišljenih ljudskih invencija. Ritam srca i koraka su oni osnovni, masivni, veći ne trebaju. Sve je ritam. Pop muzika me sve više nervira. Kao i pop seksualnost. Banalizuju ono za šta je publika vezana samom svojom prirodom. Ali takve misli ne prolaze mojom glavom dok me noge nose duž hodnika. Lepo je.

Nije hodnik moj jedini novi friend. U sklopu te zgrade, industrijske po trenutnim standardima koji znače nisku četvrtastu gradnju, unutar koje je prostor izdeljen po nečijem planu, što ne mora da znači da je koristan, efikasan ili bilo kakav drugo osim da je takav kakav jeste, svrsishodan u najboljem slučaju – u toj zgradi, dakle, postoji prava pravcata fabrika. Ili bar proizvodnja. Uz proizvodnju postoji i skladište. Elacija, euforija – ne znam koja je senzacija tačno, ali kad prođem kroz skladište na putu negde drugo, što mi se ne dešava svakog dana, ja proživim pravu seansu art performansa svakog puta. Prostor je ogroman. Do tavanice ima bar trideset metara. Visoke metalne police nose uredno poređane kutije. Negde daleko, daleko, neko vozi traktorčić kojim verovatno nešto prenosi. Vazduh miriše pomalo na prašinu, ali u tolikom prostoru ona je tek koji atom tu i tamo. Svetlo nije jako; i ono se izgubi u tolikom prostoru. Buka je difuzno rasčlanjena. Nešto bruji, najviše zvuči kao da samo diše – mašina, biće, nešto između? – a na podu su žutim trakama označene staze kojima se treba kretati, sigurnosti radi. Viđala sam ljude koji ne slede staze ali ja ih uvek sledim. Pa to je deo celog doživljaja! Postoji i mezanina. Tamo je kao na balkonu u gigantskom industrial art teatru. Ako hodnikom hodam kao da nekud putujem, ovde – ovde poletim. Betonska kutija ima betonski krov. Da su makar i prljave staklene ploče na vrhu, sa one druge strane, strane neba, bile bi ptice. Nešto bi zaživelo, okućilo se i na takvom jednom svrsishodnom mestu, koje bi ljudi napustili čim profit poklekne, ali prostor i ptice bi ostali. Ptice spolja, ptice iznutra. Slobodne, ili utamničene, nema veze, one lete. Nikada nisam manja nego dok hodam između žutih traka, i smešim se sebi, smešim se i dobro je biti tako neznatan deo sveta, tek atom prašine.

Pre nekoliko godina sam prvi put ušla bila u jedan industrijski prostor. Ne znam da je moguće ne poštovati rad vrednih ruku na takvom jednom mestu, ali moguće je, sve govori da je upravo tako, ovde, tamo, svuda.  Ja sam se napunila poštovanjem do vrha, ali sa mnom je uglavnom lako oko takvih stvari. Iako je prilično zastrašujuća tako očigledna ambicija ljudi da sve pokore, naprave, organizuju, kontrolišu, pređu granice… Onaj sasvim drugi deo je bila čista senzacija pred tako neočekivanom estetikom. Pokušala sam nakon toga da se pridružim nekim lokalnim ljudima koji su išli u male fotografske avanture zapuštenih urbanih prostora, najčešće industrijskih, ali osnovna razlika između part-time umetnika i ostatka sveta je da oni uglavnom nemaju decu pa samo nalaze načine da ubijaju vreme. Rasporedi nam se nisu poklapali. Niti ja uopšte volim rasporede. Ali nije važno. Pronađem i sama prava blaga, i to gde im se uopšte ne nadam.

(Fotografije su sa tog prvog susreta sa industrijskom arhitekturom. Dobar broj je van fokusa, pa je bolje ne zagledati ih previše blizu.)



Bad Santa

Duh Nove godine is one disturbed SOB, zaključujem sledećeg jutra.  Sačekala sam ga opet uz radio. On je bio najbolji deo. Pisala sam. I to je bio dobar deo. Malo sam i čitala. Još jedan dobar.

Kad je Joe nešto posle ponoći pokucao na vrata i pozvao me preko, kod njih, prešla sam. U svojim otrcanim pantalonama – naslednici brojnih generacija otrcanih pantalona – u majici koja se skupila od pranja pa mi jedva pokriva stomak i crvenim čupavim čarapama. Ništa nije išlo jedno uz drugo, a naročito ja nisam išla ni sa čim, ali pošto me noge služe svi mi idemo skupa. Bez stizanja, vredi istaći.

Dok sam sedela kod njih -odbila šampanjac i čokoladu, i greškom uzela sladoled – shvatila sam da sam u stanju koje se nekih ranijih godina opisivalo kao shell-shocked. Naime, to mi je posledica eksplozije od koje je klinka postala tinejdžerka a ja… se sakupljam.

Oni su mi iskreno davali savete, jer su već prošli kroz nešto nalik. ja sam ih slušala i osećala da pomalo levitiram, što je bilo vrlo prijatno i ništa me nije bolelo, čak bi se najbolje opisalo kao comfortably numb. Divni, divni talentovani ljudi koji se pojavljuju sa pravim rečima i konceptima i muzikom pa mi nismo više siromašni u rečima i konceptima i muzici. Da je moguće, ja bih uplatila duži boravak at the Comfotably Numb Inn.

Želim vam ispunjenje želja. Znam da svako ima svoju listu. Uglavnom među listama ima dosta sličnosti, ali lepo je napraviti svoju individualnu. Držite se liste i nosite je svuda sa sobom. Ako ste neskromni, good for you.

Ja želim da se više radujem, u 2011. i beyond. Najdelikatnije biljčice prve propadaju pred mrazom života, kažu. Radost bi bila jedna od tih.
Ispostavlja se da to nije sasvim tačno. Za mene svi tvrde da sam delikatna – a evo me, trajem.
Ja bih da to trajanje dekorišem malo. Naročito volim crvenu. Pantone kolekcija ima bar petsto crvenih. Ja bih sve uzela ali zadovoljila bih se i jednom – onom od koje se sve zarumeni.

Klinka me dribla kao nevoljnu loptu.  Odmah je provalila da nisam atletski tip – lopta je bila deo nezavršenog projekta, bez prave upotrebne vrednosti. Ali je ona iskopala iz fioke i sada je tera okolo dok lopti polako ističe vazduh. Uvlači se u sebe – lopta – i klinka, zdravo rumeno dete kakvo jeste, se čudi kako je moguće da je ona rasla u baš tom tako malom stomaku. Pa tu nema mesta ni za jedan veliki ručak.

Ako ste mala žena i niste skloni agresivnom ponašanju već pre spadate u refleksivne, kontemplativne tipove, možda vam nije najpametnija stvar na svetu rađanje dece. Kad vas deca prerastu oko 16-e to ima smisla, ali kad se to desi sa 13 – you are screwed. Prosto prestanu da obraćaju pažnju na vas. Osim kad se razigraju i zgrabe mamu kao najbližu igračku. Ima tu i radosti, nije da nema, ali vrlo brzo zaboli glava.

Mnogo mi se dopada onaj savet dede-heroinskog adikta iz filma Little Miss Sunshine koji svom unuku kaže da nije blesav da se drogira kad je ceo život pred njim – droge treba ostaviti za starost. Ne samo da mi se dopada – ne verujem da sam čula pametniju stvar unazad celog života. Živeli sedativi. I alkohol je dobar, ali ga moj stomak ne trpi u većoj količini. U stvari ništa ne trpi u većoj količini, a ponekad ni u maloj – to je onaj isti u kome se stvorila jedna klinka, što je zaista pravo pravcato čudo, ona je potpuno u pravu. Nije ni samo do stomaka, cela konstrukcija je sličnog tipa. Stalno mi nešto smeta. Ljudi ako nisu zanimljivi, seks ako nije dobar, buka ako nije melodična na način kojim mom uhu prija, reči me iritiraju na bar petsto načina, boje tek – neophodan je sklad, oči nisu tu samo da se ne bi saplitali i da bi overili jedni druge (miris je za to bolji) – i… (uzdah) ta lista je jako duga.
Apstinencija je moja prirodna reakcija na život. (uzdah No. 2)

Život se ponavlja, i uvek je nov. Ovde još nisam bila. Kako volim da putujem, to zvuči vrlo dobro dok sam na drugoj strani. Sa ove strane dimenzija, gde se svi guramo, ja povremene, neočekivane napade smeha doživljavam kao najveće neverovatno i prosto magično čudo, i kad ne mogu sama, uživam dok gledam klinku kako se smeje. Ako preživim sledećih nekoliko godina – što je jedna sasvim pristojna želja – i ne postanem adikt – što će biti poveća šteta jer će mi kao amateru preživljavanje slabo uspeti – pa na tom kraju tunela pronađem svoje crveno, slobodno me uzmite za drugaricu, ljubavnicu, sagovornika,  jer obećavam da ću tada stvarno, ali zaista biti fun. Tamo, 2015-e.