For David

Somewhere inside me it is raining tears. Three months after his passing, I had found out about a friend’s death. What kind of friend that makes me is debatable. I spend my days mostly alone; he knew at least a thousand people any minute of any given day. We were as different as people could be, but when together we conjured magic. He was gentle and clever, soft, thoughtful and with a mind so open it could swallow the Universe. An albino and legally blind since birth he practised his Messiah earnestly. He was perhaps a tad too human – greedy, weak and hopeless for love. The experiment was dangerous: crammed with people to bursting point, could life squeeze some love out of them? Not enough. It was a dysfunction, the emotion, and he knew it. He craved riches and women. Women more. There hardly was a man who knew more women. They were free around him as if he were a statue; milling about aimlessly or trembling lost in their battered fantasies. If he touched them, they smiled at his sexless and inoffensive curtesy – how welcome, how different, and spiritual was he; a beautiful person. He wanted to be a man.

I never understood his schemes but loved spending time with him alone, just us. The peace reigned between us and around; he teased my intelligence as I did his. We spoke without a need for anything from the other, our barricades at their lowest ebb. Respect and kindness – that is what I will remember him by. And his sparkling mind, the loneliest place in the universe. I had seen little of him lately. I don’t see anyone much, that is indiscriminate. He will be remembered by many, I by very few, but for as long as I walk the streets of this city, many of which I have walked with him on Friday nights – he will walk with me. The night is dark and so is life; we keep punching holes through for some light. You were among the brightest of them, and I wish that voltage had lit up a better path for you. Or just powered the whole damn world as you wished it.

Somewhere inside me it is raining tears. Oh, you dear fool.

Advertisements

Inženjer

Na početku ovog sada nešto više od deset godina starog bloga, sa prvim koracima u novoj sferi naišla sam bila na blog jednog Saše, koji je bio umetnik i grafički dizajner, i to je i danas, pretpostavljam. Na svom blogu je Saša jednom postavio bio kratki komad refleksije koja je započela običnim aktom brijanja tog jutra. Koncentrisan na to što je radio, zašao je bio u dublje misli i zapitao se šta bi on mogao da radi u svetu gde bi sve ovo oko nas nestalo. U svetu koji je odraz prošlosti i moguće budućnosti – mi u infinitivu – Saša je zaključio bio zadovoljan obavljenim poslom tog jutra da bi mogao da bude berberin. Nakon što sam pročitala taj inspirisani trenutak podeljen sa svetom, zapitala sam i ja sebe – šta bih ja radila u budućnosti gde su uloge i potrebe male i svedene na jednostavne neophodnosti. Prvo je stolica postala tesna, pa cela soba, moj život da ne pominjem, i ja sam priznala bila i Saši i sebi, plus svim čitaoacima njegovog bloga, da bih ja bila potpuno suvišna u takvom svetu. Nije da ne znam ništa, ili da ne mogu da naučim, ali stvar je u tome da svet sveden na neophodnosti nije radionica za besposlene. Da od mene zavisi nešto ovog trenutka, da li bih ja imala veštinu i prisebnost da to izvedem? Taj susret nisam nikad sasvim zaboravila, kao što niko ne zaboravi ispite na kojima je pao, ali jesam vremenom shvatila da moja glavna sposobnost leži u rešavanju problema. Moja rešenja nisu uvek najjednostavnija, ili bezbolna, ali nisu nikad loša; to je, verujem, najbolji talenat koji sam razvila počev od rane samostalnosti.

Danas sam, deset godina kasnije, postavila sebi pitanje kojeg se ni sâm Saša ne bi postideo: ako sam tako dobra u rešavanju problema, zašto je moj život stalno u jednoj ili drugoj, neodređenoj ali neprekidnoj, krizi?

Po prvi put, i u životu i u dugih deset godina od Sašinog pitanja, ja imam odgovor: zato što one daju smisao mom životu. Ja bih bila kompletno beskorisna bez problema koji čekaju da budu rešeni. I to bi bilo mesto tako strašno – naći se bez smisla i koristi – da su i manufakturisane krize dobrodošle. Odnosno, nisam imala predstavu do danas da sam glavni inženjer iza većine. Pazi, inženjer. Ko bi rekao da imam i takvih talenata.

Za nas, dobre ljude

Netflix i ja imamo vrlo blisku vezu. On to ima i sa milionima drugih, ali ja svejedno doživljavam celu stvar kao moj izbor, i uspeh, da budem iskrena, jer gde se još može naći toliko bisera sa toliko malo truda. Usponi su bili apsolutno sjajni, i dese se i sada, ali tek ponekad. U stvari vrlo retko. On i njegov algoritam su odlučili u nekom trenutku da tačno znaju šta ja hoću, ili mi treba. To ni ja ne znam uvek; niko drugi nije ni svetlosnu godinu blizu. Kao i u svakoj vezi između raznorodnih karaktera, ono što nas je privlačilo na početku sada…… više…… ne… funkcioniše tako dobro.

Ali svako, baš svako, zanemari ulogu navike. U odnosima, izborima, putevima, ma svemu. Iz tog razloga, i zato što je tako blizu, Netflix i ja nastavljamo sa istim ulogama, šta drugo. Tako se desilo da sam odgledala jednu epizodu norveške serije ’Okupirani’. Program se odvija u bliskoj budućnosti, gde je sve isto samo malo gore, i svi kao žabe u kotlu i dalje plivaju u istim krugovima. Kao i Netflix i ja uostalom.

Norveška je napredna, civilizovana, demokratski izabrana – idealna, i samozaljubljena, što je verovatno jedina moguća ljubav idealnima. Zar vredi ustajati osim da bi se ogledali i divili sebi. To nisu lake okolnosti, sigurno ne na severu.  Utoliko je bio veći šok da kad je porasla vrednost nečemu što ona poseduje (u okviru geografskih granica osvojenih davno, i retko kada miroljubivim putem) većina Norvežana je mislila da niko neće doći da to uzme, milom ili silom. I nisu bili spremni da to odbrane. Imaju sve skupa dva aviona, i koji pištolj. Rusi su večiti manijaci i divljaci, a ostatak Evrope je pokazao svoje drugo lice, jedno od onih koje čuva za specijalne prilike. Sedela sam tako pedeset minuta, gledala u Netflix, on se bečio ozbiljno u krizi takvih razmera, i ja sam ga ugasila. Oh, just shut up.

Jedna od retkih misterija kojoj posvetim koji minut ovih dana je zašto je ljudska glupost na takvoj ceni? Ranije je bilo pitanje obrazovanja i sve su nade ležale u pristupu istom za sve, bez granica i predrasuda. Od kada je to postalo moguće, obrazovanje je samo padalo sve niže, a glupost je rasla, i u veličini i po ceni. Toliko je narasla, na oba nivoa, da se dernja na sav glas. Nema konkurencije. Ko se usuđuje da priđe nekoj budali danas? Ja siguno ne. Kukavica bila, i ostala. Zato je Netflix idealan. Ja platim malo svakog meseca, i mogu da ga nikad ne uključim, on svejedno raste. Postoji nešto u ovom našem vremenu, najboljem od svih vremena, što će nas sve progutati od milosti i blagonaklonosti. Poverovali smo da smo dobri. Prodali smo svoje najbolje oružje – mozak – budzašto, jer smo dobri. Prodali smo i druge ljude iz istog razloga. Ako nam se neko ne sviđa, prodajemo još jefitnije, da ih ubedimo dobrim.

Ostalo je još bar deset epizoda o Norvežanima. Brišem gumicom tu jednu od sinoć, uspeću za koji dan. Uostalom svakog dana gledam nove epizode sličnog programa, i ne pamtim više na kom su algoritmu; Netflix će mi reći, on sve grupiše i sažvaće za mene. Ovo je za tebe, Ivana. I ja se raznežim: pazi kako je pažljiv. On je to izabrao, za mene.