Vrata

Izlazim iz zgrade koja je od suterena do devetog sprata ispunjena doktorskim ordinacijama raznih specijalizacija i specijalnosti. Dvojna vrata, staklena i teška; jedna za izlaz jedna za ulaz, ali to je iz boljih vremena. Tada su se otvarala automatski. Sada zakup u zgradi košta previše i troškovi se svuda smanjuju, modernizmi i olakšanja ukidaju. Vrata su ostala, i sada se otvaraju samo manuelnim radom i pritiskom mišića. Jako su teška. Delom iz nekadašnje najnovije-tehnološko-čudo faze a tu su i sigurnosna i vatrogasna pravila.Iz boljih vremena automatona zaostali su na njima znakovi zelenog prolaza i crvenog ‘stop’, ali ljudi ih uvek zbunjeno gledaju i uglavnom ili guraju ili vuku ona najbliža. To će ih isto sačekati na izlazu, nema neke bitne razlike. Jednom kad se otvaranje prebrodi, ona se sama zatvore. Uh, dobro je da je to još uvek besplatno ovih dana – povratna sila opruge – mada naći će neko i u tome zaradu, ne treba sumnjati.

Nazad na početak scene: ja sam skoro pred vratima koja treba pogurati, ili povući sa dosta sile, i vidim da ona prema kojima idem vuče starica od preko 80 – tipični posetilac ove zgrade. Po velikodušnoj proceni njenog krhkog stasa, sede kose, celog lika i naboranih ruku cenim da je u ranim 80-im (verovatno je pri kraju te decenije, ali kreće se sa puno energije pa velikodušnost sama skače i nudi se da smanji godine – preko 80 je sigurno bolje od skoro 90). Sitna, agilna, muči se sa tim vratima, kao i ja, svakog puta, iako imam puno mlađe i jače mišiće. Zapnem iz petnih žila (i jako dobro razumem odakle je izraz potekao). Ne znam za nju, ja sam svakog puta na ivici da opsujem. Između nje i mene je jedna porodica: mama, tata i dvoje dece. U par koraka desi se rascep u porodici – mama i ćerka se odvoje od tate i sina i krenu ka vratima po strani (uvek zaboravim da su tu, i bez sumnje jednako teška) a ona dvojica su već stigli do vrata koja je sa  mukom otvorila starica. Ona pokušava sad kad ih je otškrinula da se nekako provuče kroz prolaz koji je napravila pre nego što se vrata sporo ali sa težinom koja bi slona svela na list knjige zatvore, kad su se pred njom i prolazom našli otac i sin (tim redom). Zastali su svi na pola trenutka, zatim su otac i sin prošli dok je ona držala vrata kao da je najviši jarbol na Titaniku.

Izraz na njenom licu nije bio besan, ni ponižen, možda malo radoznao u neverici, ali najpribližniji opis je praznina. Ne verujem da je išta u njenom dugom životu pripremilo za starost. Kao prvo, i jednako podeljeno pravo svakome. Zatim je došla nepripremljenost na sve ostalo. Ja sam do tada već stigla do vrata, koja ona i dalje drži, bez sumnje poslednjim jedinicama snage, i kako su vrata otvorena prema njoj, podmetnem svoju minijaturnu silu i pridržim ih da prođe. Bilo je dovoljno mesta i za nju i za mene, nismo se sudarale. Ponosna na svoje mišiće, izlazim napolje i gledam onu dvojicu ispred sebe. Sada su im se pridružile i majka i ćerka. Otac je u srednjim do kasnim 40-im, oniži i nabijen, sin oko 13 godina i prerastao je oca. Tamnoputi, Indijci ili Pakistanci. Ovde su sigurno dovoljno dugo – to je bio onaj deo koji je oklevao. Ostatak je kultura kojoj pripadaju. Nije da nisu hteli (u načelu), ili da ne mogu, i da su imali još koji trenutak za prosvetljenje pred teškim vratima možda bi se setili iako prosvetljenje ne čeka ni na koga  – ne: oni ne umeju.
Fuck culture.

Searching for Sugar Man

Čovek zvani Rodriguez ima zanimljivu životnu priču, iako je svet pun zanimljivih priča. Stvar je u tome da je njemu to samo život. Koji je mogao da bude puno drugačiji, bolji, i to ne u apstraktnom smislu, mada je uspeh težak kuluk onima koji ga imaju (a i onima koji ga nemaju) i prvoklasni agent korupcije kako je jedna pametna cura jednom rekla. Ali Rodriguez ne izgleda kao tip koji troši puno daha na žalbe, ili su one bile editovane iz filma. Pametan potez.

Priča ide ovako: kasne ’60-te godine prošlog veka, Detroit, MI. I tada je grad bio gangrenozna deponija brutalnog sistema, svojim većim delom. Među siromašnim ulicama koje služe siromašnim ljudima u takvom gradu, pročulo se među onima koji su to pratili da neki Rodriguez ima nešto. Dečko je talentovan, nastupa sam sa gitarom, često puta okrenut leđima publici, i niko ne zna puno o njemu. Pojavi se niotkuda, odsvira, i opet ga nema. Talenat poput Dilana, ma i bolji! Odmah se pojavio impresario, skopljen je ugovor i napravljene su dve ploče za dve godine: ‘Cold fact’ 1970. i ‘Coming from Reality’ 1971. Komercijalni fijasko, i producentska kuća ga otpušta pred Božić te godine – motiv koji se pojavio bio u jednoj pesmi kao predskazanje, iako je Rodriguez govorio iz iskustva najniže radničke klase. The working poor, mulj iz koga je teže izaći nego iz najgoreg zatvora. Nakon toga on zaista nestaje.

Da bi se rodio negde drugo, jako daleko od Detroita. Legenda kaže da je devojka, Amerikanka, donela na poklon svom dečku u Južnu Afriku LP ‘Cold Fact’. U to doba, aparthejd u punom cvatu je bio pakao za crnce, ali nije bio veselo mesto ni za dobar broj belaca. Zemlja je bila izolovana, pod sankcijama spolja, što po standardnom obrascu ide na ruku režimu da zaključa naciju u metalnu sobu u kojoj kontroliše život, misli i dešavanja na dnu, na vrhu i u preseku između. Rodrigez postaje instantni uspeh među liberalnom belom omladinom. I više od toga. Oni zaista žive u izolaciji u to doba i geografska udaljenost od sveta ne pomaže. Okupiti se oko nečega drugačijeg a kad ne poznaješ ništa drugačije nije lako. Rodriguez sa svojom muzikom izolacije pojedinca u sasvim drugačijem svetu i uslovima, je u samoj osnovi pokreta mladih protiv aparthejda, soundtrack njihove mladosti. On je veći od Stonsa! Upored kruže legende da se ubio, usred nastupa… – čoveka više nema.

Sredinom ’90’-ih južnoafrički novinar i vlasnik muzičke radnje sa nadimkom ‘Sugar’ se daju u potragu. Da saznaju šta se zaista desilo. Film opisuje koliko to nije bilo lako u početnim danima Interneta. Oni prolaze kroz stihove opet i opet i prevrću svaku moguću nit koja ih možda navede na trag. Ali Internet je taj koji im na kraju pomaže. Preko sajta koji su napravili tražeći Sugarman-a, javlja se Rodriguezova ćerka. Jedna od tri. Dalje se prikazuje (film je izdat ove godine i režiser je Skandinavac, koji je uložio sve što je imao i svoje prijatelje u pravljenje filma) ostarelo lice Rodrigueza, koji je živeo manje-više na istom mestu celog života, radeći kao fizički radnik na gradilištima. I njegov dolazak u Južnu Afriku 1998. na turneju, susret sa Južnoafrikancima…

Film je emotivan i lepo urađen. Pažljiv da ne pređe granicu sentimentalnosti, što nije lako sa ovakvom pričom, ali je još jedan naklon poštovanja Rodriguezu. Iako je u Južnoj Africi samo (ispostavlja se da je on stekao bio, sasvim nezavisno, popularnost i u Australiji i Novom Zelandu) prodato između petsto hiljada i milion njegovih ploča, on peni od toga nije dobio. Pojavljuje se na ekranu i nekadašnji vlasnik propale producentske kuće, i na pitanja o parama daje odgovor iz koga se jasno vidi zašto su bajke i basne nastale praktično u isto vreme kad i govor – ostarelo čudovište sa jezikom zmije i dalje alarmira instinkte u organizmu, ali on sigurno nije jedini koji je prožderao Rodriguezov deo. Šteta da nije bilo više, je jedini odgovor koji bi takvi tipovi mogli da daju iskreno.

Film i Rodriguez su veliki uspeh u Severnoj Americi trenutno. Film se prikazuje ovih dana sve široj publici, Rodrigez ide na turneje (u Južnoj Africi je bio još nekoliko puta nakon tog prvog istorijskog susreta 1998.). Nastupio je pre neki dan na David Letterman Show-u. Novine, blogovi, magazini, pišu kritike filma i muzike. Reakcije nisu uvek euforične; ne moraju da budu, nije takva vrsta filma. Ali ima nečeg u tim suzdržanim reakcijama što nema veze ni sa muzikom ni sa filmom. A odgovor jeste i u muzici i u priči: stid. Muzika nije seksi, iako ima i seksa i droge i mladosti; Rodrigez jeste seksi, ali on je prvenstveno poor boy, sin imigrantske manjine, glas sa dna, na kome je i ostao. Amerika to ne voli; niko to ne voli. Trenutni underdog i njegovih 15 minuta – to može.

Rodrigez je uporedo sa dugosatnim svakodnevnim crnčenjem u prašini i prljavštini i podizanjem dece, završio bio fakultet, kandidovao se i za gradonačelnika Detroita na način na koji to rade idealisti (čitaj: neuspešno), napunio je 70 godina ovih dana, i verovatno se neće penzionisati sve i da mu isplate to što su mravi pojeli. Kad devojke pričaju o njihovom ocu, one pričaju lepo, emotivno. Pratile su ga u Južnu Afriku na taj prvi susret sa slavom. To što je zaradio tada, dao je njima i prijateljima. Ima puno izostavljenog, kao i u svakom filmu, i to je dobro. Mladić koji je nekad nastupao sa leđima okrenutim publici i zaslužuje da 40 godina kasnije nešto od priče sačuva za sebe.

http://sugarman.org/index.html

http://www.newyorker.com/online/blogs/sashafrerejones/2012/08/searching-for-sugar-man-malik-bendjellou.html

p.s. Još uvek nije čisto koliko od ove trenutne slave stiže do Rodrigeza u monetarnom obliku. Prave se novi dilovi, legalni pokušaji da se ispravi nepravda traže lovu da bi započeli i dugo će trajati, i verovatno jedini način gde je to iole poštenije je videti ga uživo. Ja sam kupila soundtrack, sa nadom da ljudi iza filma pokušavaju da prate gde šta ide. Ako budete gledali film, prepoznaćete čudovište vrlo lako. Charming fella. Zaista. Dirty business vs. čovek koji je radio u prljavštini celog života. Ako se lovi i gubi trag – nije prvi put, mnogo takvih tragova je izgubljeno – heart goes to the man. Sledi srce, ako ćeš nešto slediti.

Why I Am Not a Poet

At 6, when I come awake, the night broods in stale blackness. Gone are the thrills of the fresh nightfall. Electric lights equal electric shock. Many months of treatment later, I am still not used to it.
Freshly shocked, this is not the time for sensitivities.
At 6:35 I stare at the elevator door already impatient.
Once on board, my descent is paused just two floors down. A 20-year old ginger-head enters. Shoulders up to his ears, chin below his collar bone, hands clenched in his pockets, I have never seen eyes on him.
Shaggy and miserable, his stance forbids seeing, but I look at him. A stench of rancid cooking oil wafts from his clothes. It describes his job at a fast food establishment. I feel like smacking him, every time. The elevator takes a long time to get going again. Slow to open its door, programmed to wait for passengers to board until it can safely close, eventually it continues its fall down the shaft. I am going to be late.

Worse than the smelly cook are the friendly morning faces, trained to please. Once in a while, we stop to pick one up.
I have one myself. Awful stuff. We smile, wish good morning and the morning cracks, like an egg fallen on its head.

At 6:50 I am rushing to catch the bus at the terminal, my mouth open from running up double steps from the subway platform. I like that slithering run-up, the skilful avoiding of bodies coming down the stairs in a hurry. Slightly winded, it is the first moment I feel electric. I even smile, at no one, just smile.

The bus is neither dirty nor clean at that hour. It has the damp smell of a soggy cloth left behind. The rain this morning makes us all smell like wet trash.
I never count the heads, but if the bus leaves with dozen passengers or less, I exhale with relief. With fewer people on board, it is less likely I will hear their music, or their voices and the bulk of their bodies will not obstruct my view. Most people could appreciate the common quietude of that hour, but further ahead, there are few women already chatting. A Chinese woman who occasionally boards the bus for a short ride irritates us all with her screeching voice yelling into her phone. When she exits at Mt. Pleasant, we all share the relief that none of us has become a murderer on such a dreary morning.

It will take half hour to my destination. I type with my thumbs a ‘good morning’ and ‘have a wonderful day’ message. Then I spend some time thinking how to say ‘ily’. I have gone through raindrops and stars, butterflies, sunrays, Universe, silly giggles, snowflakes, misty mornings, dew drops, sunny mornings, Mediterranean beach days, madeleines et macarons… all in millions in the preceding
days. I am running out of ideas but want to make it meaningful every time.
Sometimes I just say ‘I love you’.

The rest of the time I spend staring out the window. With only few heads onboard, nothing obstructs the view. I stare at shop signs and street lights. Above them, darkness persists. Thoughts are brief, inconsequential; I never remember them. They don’t fully form, my aborted thoughts. The consequence of fast track jobs and lives that service them is thinking fast and forgetting even faster. Chopped parsley – am I a vegetable or an herb? Still life certainly. I pick up few pieces carefully, attempt a cautious reconstruction, nothing matches. No resemblance. Where am I, I ask, looking at the bits of green.
Where am I, I look out the window suddenly. It is all the same, even in the dark, but it is not. I run up to the driver and ask in disbelief
– Did we pass Warden?
We did, he smiles amused.
How far, I look outside in the dark. He says, not far, just a little farther back.
I step off the bus into the empty space of suburbia, where steps disappear like mice in fields of golden wheat. Except the field is black.
It is a mild ante-day in January and I start walking back briskly. There is no one outside except for the people in cars but I can’t see them. The light will find its way over the flatlands. Engulfed by dark void, that thought brings relief. The air is fresh, I notice. I am enjoying the unexpected walk
then
I begin to laugh.
I laugh and skip and raindrops fall on my soggy smelling face.
It is wonderful, suddenly wonderful!
I see a yellow light.
It is the McDonald’s sign.
So happy to see it, I am. Oh, I am indeed. Never mind all the rotten things I have said about the corporation before. (Not many, really). The arch of the glowing M guides me and so I end up inside the prison of my days. Where no one bars me from leaving.
It is the economic sentence, to death, with a purgatory of pension and paid medical bills.
Despite that solemnity, I, like everyone, do not think I will grow old and infirm. Such is the nature of nonsense we cultivate inside these prisms, our heads and other architecture.

Hierarchies are displayed for clear visibility.
Hypocrisy shakes hands with everyone as always, never dishonest.
The stress binds us all and draws near each other to uncomfortable proximity.
Forced smiles, turned heads, habitual endurance.
The Company is the Supreme Being in that careful entanglement, and we oblige, defer and lay down our offerings
day in
day out
day in…
It is where most days end up.
Apart from that, I enjoy the process of sorting through problems. They suffer from poor management,  I see right away, but  I rarely feel clever these days, and these opportunities offer morally ambiguous alliance. I participate eagerly, is my demise.
During lunch, I divide the half hour between eating a piece of bread, cheese and few grapes, with reading from a thin book. I reward myself with a thought of escape.

When it’s time to leave, I realize I’ve shrunk to a prune. Desiccated. There is a brief moment when I step out of the white box and take in the vast presence of the world outside.
Outside is where I long to be.
Not outdoors necessarily, but outside.
Right across the wide street is the tall water tower. Incredibly white through dusty and smog-filled days
it resembles a spaceship here on a mission. Seagulls fly in circles and hoops around it and I take note of the empty sky. How lovely. If I left early enough, I would see the end of daylight.
The pause to admire the tower, its indifference and alien calm, takes a breath or two. Then I spring back to my swift walk
up the concrete path to catch the bus home.

The bus in the afternoon has lost its morning smell. It sags with the load of people, skinny and overweight, young and old, quiet, tired – invariably someone is loud.
The bus itself is loud. It is a long shift in the bus world and the engine and its parts breathe and gasp labouring
day in
day out
day in…
Sometimes we drive by one broken down by the side of the road. We pity the people who had to disembark and wait for the next ride. They are unwelcome by the people on the new bus.
The new bus with its double load casts an envying glance at the one standing still, the sparse blades of pale grass grazing its thick tires and low stoop. But in reality, grass is further afield, and the bus is slouching on concrete poked with holes.

On I ride along with the other folk, my head bobbing up and down, and falling down occasionally as I doze off. It usually happens half way through. When we reach the end stop, my head is murky and I can barely stand up, forced out of slumber for the second time that day.

Once in our neghbourhood, I drop by the grocery store and shortly after leave with bags of fruit and vegetables. In the worst of times, as in best, we always eat healthy. Chopped parsley and prune salad is on the menu
day in
day out
made fresh to order. I will add spinach, broccoli and tomatoes as variations.

At home, sweet kisses of a teenager and her lively smile greet me. By the end of the evening we would have shared few more sweet moments, and likely an argument. Occasionally we skip the argument, but sweet moments never fail. How fortunate I am will perhaps cross my mind; often it doesn’t.(‘How miserable’ usually finds its way in). By that hour my mind is very tired and generally numb. The numbness begins to thaw only after I have made dinner, cleaned up and prepared lunches for the next day. By then it is too late. Numb is in fact better than alert as I need to get to bed soon after. I sit down with my work done.  A rare moment of introspection, and nothing to reward it with. I am thoroughly emptied.

Tihi dani u Kanu

Izvori buke su se gasili jedan za drugim. Među njima je najglasniji bio moj glas uhvaćen u defanzivi, ili neuspešnoj ofanzivi – standardni libretti u glavi. Ugasili bi se verovatno i sami od sebe samom udaljenošću, ali kraj je bio neočekivano efektan: buka sa njenom apsurdnom uniformom koja je komandovala toliku pažnju cele godine se rastvorila na soli i veštačke boje.

Studio u Kanu je bio na petom spratu, i preko ulice je bilo more.
Pogled sa pete galerije na Mediteran
taj isti ili sličan se pojavio u printu verovatno još u 19. veku – blaga krivina uvale, izvajani oblici kopna, plavetnilo od bledog i tirkiznog do azurno tamnog – i nije izgubio na lepoti, jer lepota nije funkcija ni posmatrača ni vremena uprkos brojnim tumačenjima
je bio šokantno lep.
Za pogledom je stigao zvuk. Ton. Disanje. Valjanje. Swag. Klinka i ja smo ga istovremeno čule. Zastale i prestale da dišemo, da nas ni huk krvi u ušima ne zavede i proverimo da li je moguće da je cela ova obala istačkana ljudskim naseobinama samo akustična komora za amplifikaciju najmoćnijeg zvuka na planeti. Pogledale jedna drugu, stisle ruke u ushićenju, i izašle na terasu. Svet pod nogama na uzanoj traci kopna je bio zauzet uobičajenom letnjom gužvom – ljudi na plaži, autmobili idu ulicom na ovu stranu, bar još toliko njih na suprotnu… – i sve se završilo na liniji gde je počinjalo more. Ako iko može da nas čuje u Svemiru, i čuje ovo, onda će doći. Da otkriju tajnu postanka sveta, ili šta ih već zanima i koji je razlog zašto putuju, ali zbog ovoga vredi doći.

Zauzele bi svoja mesta u predvečerje kad je svetlost bila zrelija, i Sunce iza staklene pregrade koja nas je odvajala od komšija. Vetar je popodne menjao pravac, i ako nismo bile sigurne po talasima, pratile smo promene na džinovskoj palmi koja se uzdizala do našeg sprata. Kad smo je iz mora gledale izgledala je nemoguće tanka tako visoka; kad smo je gledale iz podnožja na putu kući izgledala je titanska i opet nemoguće tanka; ali je zato njena krošnja kraj naše terase bila najveća bezbrižna raščupana glava koja je mogla da ispuni takav jedan vidik i učini ga još lepšim. Po povratku s plaže raširile bi peškire da se suše u uglu terase, zatim išle jedna pa druga na tuširanje, i ostavljale onu drugu da sedi napolju, zakači se za vreme i gleda, diše, sluša. (Tu bi je zatekle i nakon tuširanja). Poželi još samo da može da se popne na leđa galebovima, ili ispruži ruku preko ivice terase i oni prolete taman dovoljno blizu da oseti svilenu glatkost perja. Tu na vrhu, budno su nas pratili. Čim bi jedna od nas sela, odmah je nekoliko ptica ispunilo nebo. Dobile smo bile upozorenje na početku da ne ostavljamo hranu na stolu, ali ove ptice su davno prerasle ostatke. Kod prvog pokušaja da imamo obrok na terasi, najveći među njima su krenuli sa paralelnim i skoro vertikalnim letovima na desetak metara pa sve bliže, i kad je najveći galeb proleteo tako blizu da smo pomislile da je više zainteresovan da zgrabi jednu od nas nego bagette, prihvatile smo da je mesto na toj terasi privilegija koju smo dobile od sunca, mora, i ptica. I visoke palme.

Provesti sate u posmatranju neba i mora, i ptica, i visoke palme, je instantno postala omiljena aktivnost u ovoj porodici. Nebo sa svojim mutnim sivilom ranog jutra kad se Sunce bez žurbe penje iza istočnih brda i zatim prospe nešto rumenog, sačuva dovoljno i za uvalu iza sledećeg brda, pa tu nastane ne naročito zdušna borba elementarnih boja i pobednik uvek izađe plava, u julu sigurno; more kao model esencijalnog stila elegancije ili geneza pojma koji sažima sve, drži ga, daje i uzima, i sve u njemu postoji ako je trebalo da postoji, izvor života i njegov krug koji na kraju dana zaroni, ili se utopi, za još jedan početak; ptice u letu kojima se vidi napor jednako kao i veština, i kad pomere glavu da osmotre svet pod sobom i kljun kao kormilo se usmeri ka mogućem cilju, pa predomisli, ukažu na sličnost svega što živi gde u svakom danu svako ko je uslovljen disanjem, pokretom, hranom, seksom i radošću može da dosegne visoko iako to nema svrhe ili padne i razbije se iako ni to nema svrhe, ali nije pitanje svrhe već letenja; visoko drvo koje u stremljenju vuče za sobom poglede i gravitaciju sigurno, istanji je bar malo na tom mestu,  i ako raste na tako malo tla mora da ima i volje za taj rast, i nije to mlado drvo jer ima osušene grane ali obnavlja se i traje dok traje, kao i sve.

Nismo imale puno dana na terasi iznad mora, i svaki dan je vredeo mnogo, neprocenjiv. Našle smo se bile, a da nismo očekivale ili znale da će nas dočekati -i svaka na svoj način – u uslovima bazičnog konflikta između osećaja da se od tolike lepote sâm život rađa, i ujedno nepovratno nestaje. Niko tu nije mogao ništa, i to je rezultiralo kompletnim mirom. Naime, kad je ona buka s početka utihnula, i nestale su bile i poslednje napete misli i snovi (trebalo je nekoliko dana), nije ostala praznina. Realno je bilo očekivati prazninu. Oseća se još najviše kod onih prepunih dana koji svojom masom obrišu, potisnu puno toga važnog, jer negde se moraju smestiti. I svaki sledeći je još veći, i već su te davno prerasli. Ali uvek vuku za sobom bar toliku prazninu. Neka vrsta propratnog efekta ili saučesnika a(di)kcije savremenog života u kome svi učestvujemo, jer učestvujemo, tu nema sumnje, verovatno sa nadom da ćemo stići do zlata, iako se ta nada posle nekog vremena izgubi i kod najblistavijih primeraka, ali može i bez nade. Kad je sve to otišlo, otišla je i praznina. Pamtim iskustva kompletne ispunjenosti, bilo ih je. Sada imam i ovo. Ponekad se iz njih rađala radost, neumerena životna radost… – uvek radost. Ovog puta spokoj.