Od jutra do jutra

Dobro je trajalo – od jutra do jutra. Umorila sam se negde oko 8 am. Tu je zapoceo dan a ja zavrsila. Sa… – zavrsila. Los dan nije veca misterija od dobrog dana.
Danas sam bila svilena buba. Recimo. Da je neko pogadjao sta sam bila danas, to ne bi pogodio. Sve se razvlacilo kao pljuvacka jedne obicne svilene bube. I onda mi je rekla jedna osoba koju volim da je izgleda bolesna. Odnosno, bolesna jeste, samo jos uvek ne zna koliko puno, iako ni malo nije za zanemariti, ali sta ako je puno..
I tako sam se posle 24 sata odsustvovanja vratila na temu smrti. Neko pametan bi rekao da je nisam ni napustala, ali pamet ima svoju primenu i ovo ne bi bila jedna od njih. Moj deda je nadziveo previse ljudi, tako je zakljucio vec negde nakon smrti svoje zene. Kad je moja sestra od strica umrla, to je bila poslednja kap predugog zivota.
U filmu ‘Moonstruck’, koga inace mnogo volim, pita Rose Castorini, slomljenog srca u poodmaklom srednjem dobu, muskarca-namernika zasto muskarci jure zene, i odgovara umesto njega da je to zbog straha od smrti. Ja nemam misljenje po tom pitanju, nije mi ni vazno da li je zaista tako ili nije, ali je to jedna od mnogo lepih scena koju sam zapamtila jer sam film videla bar deset puta (i svaki put slucajno; naletim na pola, cetvrt, ili jos manji komad  i ostavim sve sto sam radila pa sednem i gledam, i lepo mi je).
Ako vec moram da se pojavim sa necim, mislim da je strah od smrti decoy. Tj. vozac valjka predje valjkom i zaravna kompleksnu gradjevinu pa na njoj industrijski tipovi grade industrije sa puno, puno, ali zaista puno profita. Neko ko se zaista boji smrti. Steta, jer je u pitanju… – nije steta, kome je steta nek se odsteti.
Blisko prisustvo smrti omeksa i najtvrdju vodu, eto to sam pokusavala da smislim od jutros. I onda sam cula moju klinku kako pevusi nesto. Oslusnem, kad ono – Bob Marley. Hvala, ljubavi. Niko mi nece verovati, ali rekla bih da sam upravo rodjena, ovog petka, prestupnog dana u prestupnoj godini, u 8.01 pm.

Advertisements

Dijagnoza

Niz dogadjaja koji je doveo do mog razgolicenja jutros je zapoceo prekjuce jednom obicnom manifestacijom prehlade – bolelo me je lice. Odnosno, bolela me je glava, ali ne onaj uobicajeni deo koji je obicno pokriven kosom ili chelo vec cela desna strana glave, ukljucujuci lice. Kad bih pritisla na desni obraz uzvratio bi bol. Kao da sam imala nevidljivu modricu, ali iznutra. Upaljeni nervni zavrseci, je verovatna dijagnoza takve jedne senzacije.
Bol u licu je bio tu i juce, samo je jenjavao. Ali je zato juce bio vrlo hladan dan, uz jos hladniji vetar, koji mi je ostavio crvene pecate na oba obraza. Nekroticno tkivo, je verovatna dijagnoza te neprijatnosti, samo sto ova ne boli.
Zvao me je sinoc jedan prijatelj koji kad mu dodje da place ili jauce, zove me telefonom i ja ga slusam. On obicno otegne sa pricom, i kad meni dodje da zaplacem ili jauknem, ja mu kazem da ne mogu vise. I tu se lepo rastanemo. Tako je bilo i sinoc. Umro mu je jedan prijatelj od raka i juce je bio na sahrani. Tema je visila nad nasim glavama na suprotnim linijama telefonske veze, ali nismo u stvari pricali o smrti – o njoj nema sta da se prica. Zivot je jedina materija koju zaista poznajemo, a i tu se ne snalazimo nesto narocito dobro.
Jutros me vise ne boli obraz, crvenilo je manje, ali jos nisam bila napolju. Imam armiju reci-dobrovoljaca u glavi na jednu temu, upalim kompjuter, procitam par mail-ova, svratim na prozu neurozu, nesto im server kasljuca, svratim na Kisobran ali nista mi se u stvari ne cita, otvorim par blogova sa linkovima pa ih odmah i zatvorim – svi ljudi na netu, njih bezbroj miliona, placu za paznjom, i to je nekim danima podnosljivo a nekim ne – odem na B92, i tamo neki ljudi pustaju muziku. To mi se svidja ovog jutra. Odnosno, dopale su mi se dve-tri stvari iz selekcije koju sam otvorila, ali ja sam vec kod prve, i najbolje, ustala i skinula se.
Lover, You Should’ve Come Over, i Jeff Buckley. Intimna pesma i intiman glas. Sta drugo uraditi?
Lepo jutro, je precizna dijagnoza ovog postupka.

Sebicno zadovoljstvo

Bio jednom jedan covek koga bogovi voleli nisu – pocinje poema Amy Lowell, A Tale of Starvation, na koju naidjem jutros trazeci sebicnu dozu sebicnog zadovoljstva za raspolozenje – krajnje sebicno. A vetar je napolju hladan, vazduh jos hladniji, zemlja zaledjena mesecima, i moje obrve i nos se pridruzile jutros tom opstem stanju, pa kad sam sela za sto i ispruzila noge da ih naslonim na radijator sa druge strane, po redovnoj navici potrazih nesto za sebicno zadovoljstvo.
Svratim tamo – nista, svratim i onamo – i onamo nista. Otvorim jedan folder – malo bolje. Otvorim ‘favourite pack’ pa sidjem mishem nize, jos nize – hmm, da probam. Ne, ni ovo, mh-mm, nije to to. I zaustavi se mish na imenu Amy Lowell. Otvori se kratka biografska prica – kakva prica! i lista poezije – kakva poezija!

Onaj nevoljeni covek s pocetka se prozlio bio, mrzio i psovao je sve, sjaj sunca i sve zivo, i psovao, psovao od jutra do mraka, pa opet iz pocetka sledeceg dana.
(Original je nesto nize, i preporucujem od sveg srca za one koji mogu da citaju na engleskom, a ja cu ovde ukratko prepricati bajku)
Nije mozda takav uvek bio, ali izdali su ga prijatelji, pobegla mu zena, unistena su mu polja, zivotinje pobegle ili pomrle, kokoske prestale da nose jaja… i u njemu se osusila krv i ostali samo psovke i jed. I zivi takav – nikakav.
Kopao je jednog dana, sa velikom mukom, kad ispod motike vidi da nesto sija. Udvostruci napor, i ledja bole dvostruko, i uz veliki trud izvuce staru vaznu prekrivenu rdjom i zemljom. Kad na nju pade sunce, ona zasja neverovatnim spektrom, preobrazi se prosto. 
Ocisti je starac od prljavstine, odnese kuci ali u tom sivom domu ona ne sija. Izvadi  krpu pa oriba prozore koje je ranije ofarbao da mu ne ulazi svetlost. Zasija sunce kroz stakla i vazna opet ozivi, sva blista od lepote boja i fino oblikovana.
Zaboravio je covek da psuje, zaboravio je bio i na jed. Vaznu je svuda sa sobom nosio, i u polje i u selo, a kod kuce bi je gledao sto god radio, da mu njena lepota greje dusu.
Kopao je jednog dana u basti, vazna kraj njega, kad naidje ucitelj. Covece pusti, ta vazna puno vredi, treba je cuvati na sigurnom a ne tako po polju, razbice se – kaze ucitelj.  Uzvrati covek da on voli da bude sa njom, uvek i svuda, eto zato je ona tu. Ma razbices je – tvrdi ucitelj, i ode.
Ni zamakao nije kad se covek vrati svom poslu, ali okliznu se, pade, motika se spusti silinom velikom na vaznu – i razbi je u bezbroj sjajnih delica.
Trese se od bola i jauce bez glasa, ali ni reci ni psovke iz njega ne izlaze. Sakupi pazljivo svaki, i poslednji komadic blaga, i vrati vaznu na isto mesto, u rupu u kojoj ju je i nasao. Prekrije sve opet zemljom. Vratio se svojoj kuci, prekrio prozore da sunce ne ulazi, seo pred hladnim ognjistem, i tu su ga nasli tri dana kasnije, mrtvog.

Od vremena kad su mi ruske bajke bile izvor sebicnog zadovoljstva, ne pamtim ovako lepu bajku. Ne, ne, mora da ih je bilo, ali ja prosto ne pamtim, to je sve.
A Amy Lowell koja je bajku prepisala, smislila ili samo zapisala pa onda prepravila, je zivela zivot o kome vredi procitati, i pricati: http://famouspoetsandpoems.com/poets/amy_lowell/biography

A Tale of Starvation by Amy Lowell
There once was a man whom the gods didn’t love,
And a disagreeable man was he.
He loathed his neighbours, and his neighbours hated him,
And he cursed eternally.
He damned the sun, and he damned the stars,
And he blasted the winds in the sky.
He sent to Hell every green, growing thing,
And he raved at the birds as they fly.
His oaths were many, and his range was wide,
He swore in fancy ways;
But his meaning was plain: that no created thing
Was other than a hurt to his gaze.
He dwelt all alone, underneath a leaning hill,
And windows toward the hill there were none,
And on the other side they were white-washed thick,
To keep out every spark of the sun.
When he went to market he walked all the way
Blaspheming at the path he trod.
He cursed at those he bought of, and swore at those he sold to,
By all the names he knew of God.
For his heart was soured in his weary old hide,
And his hopes had curdled in his breast.
His friend had been untrue, and his love had thrown him over
For the chinking money-bags she liked best.
The rats had devoured the contents of his grain-bin,
The deer had trampled on his corn,
His brook had shrivelled in a summer drought,
And his sheep had died unshorn.
His hens wouldn’t lay, and his cow broke loose,
And his old horse perished of a colic.
In the loft his wheat-bags were nibbled into holes
By little, glutton mice on a frolic.
So he slowly lost all he ever had,
And the blood in his body dried.
Shrunken and mean he still lived on,
And cursed that future which had lied.
One day he was digging, a spade or two,
As his aching back could lift,
When he saw something glisten at the bottom of the trench,
And to get it out he made great shift.
So he dug, and he delved, with care and pain,
And the veins in his forehead stood taut.
At the end of an hour, when every bone cracked,
He gathered up what he had sought.
A dim old vase of crusted glass,
Prismed while it lay buried deep.
Shifting reds and greens, like a pigeon’s neck,
At the touch of the sun began to leap.
It was dull in the tree-shade, but glowing in the
light;
Flashing like an opal-stone,
Carved into a flagon; and the colours glanced and ran,
Where at first there had seemed to be none.
It had handles on each side to bear it up,
And a belly for the gurgling wine.
Its neck was slender, and its mouth was wide,
And its lip was curled and fine.
The old man saw it in the sun’s bright stare
And the colours started up through the crust,
And he who had cursed at the yellow sun
Held the flask to it and wiped away the dust.
And he bore the flask to the brightest spot,
Where the shadow of the hill fell clear;
And he turned the flask, and he looked at the flask,
And the sun shone without his sneer.
Then he carried it home, and put it on a shelf,
But it was only grey in the gloom.
So he fetched a pail, and a bit of cloth,
And he went outside with a broom.
And he washed his windows just to let the sun
Lie upon his new-found vase;
And when evening came, he moved it down
And put it on a table near the place
Where a candle fluttered in a draught from the
door.
The old man forgot to swear,
Watching its shadow grown a mammoth size,
Dancing in the kitchen there.
He forgot to revile the sun next morning
When he found his vase afire in its light.
And he carried it out of the house that day,
And kept it close beside him until night.
And so it happened from day to day.
The old man fed his life
On the beauty of his vase, on its perfect shape.
And his soul forgot its former strife.
And the village-folk came and begged to see
The flagon which was dug from the ground.
And the old man never thought of an oath, in his joy
At showing what he had found.
One day the master of the village school
Passed him as he stooped at toil,
Hoeing for a bean-row, and at his side
Was the vase, on the turned-up soil.
„My friend,“ said the schoolmaster, pompous and
kind,
„That’s a valuable thing you have there,
But it might get broken out of doors,
It should meet with the utmost care.
What are you doing with it out here?“
„Why, Sir,“ said the poor old man,
„I like to have it about, do you see?
To be with it all I can.“
„You will smash it,“ said the schoolmaster, sternly
right,
„Mark my words and see!“
And he walked away, while the old man looked
At his treasure despondingly.
Then he smiled to himself, for it was his!
He had toiled for it, and now he cared.
Yes! loved its shape, and its subtle, swift hues,
Which his own hard work had bared.
He would carry it round with him everywhere,
As it gave him joy to do.
A fragile vase should not stand in a bean-row!
Who would dare to say so? Who?
Then his heart was rested, and his fears gave way,
And he bent to his hoe again. . . .
A clod rolled down, and his foot slipped back,
And he lurched with a cry of pain.
For the blade of the hoe crashed into glass,
And the vase fell to iridescent sherds.
The old man’s body heaved with slow, dry sobs.
He did not curse, he had no words.
He gathered the fragments, one by one,
And his fingers were cut and torn.
Then he made a hole in the very place
Whence the beautiful vase had been borne.
He covered the hole, and he patted it down,
Then he hobbled to his house and shut the door.
He tore up his coat and nailed it at the windows
That no beam of light should cross the floor.
He sat down in front of the empty hearth,
And he neither ate nor drank.
In three days they found him, dead and cold,
And they said: „What a queer old crank!“

Ovde (2)

Zabranjeno je otvoreno piti alkohol na ulici. Ili nositi bocu alkoholnog pica a da nije u kesi, umotana u cebe, ili sakrivena na neki drugi nacin.
Alkoholna pica, sto ukljucuje sve od piva do likera, vina do cooler-a, se prodaju u specijalnim radnjama koje se zovu LCBO – Liquor Control Board of Ontario (U Kvebeku je sve ovo nepostojece ili mnogo opustenije). 
Protivzakonito je prodavati alkohol (i cigarete) maloletnicima, i ako izgledate klinacki ocekujte da vam traze dokaz da imate preko 18 godina (s tim sto je za kupovinu alkohola neophodno da imas 20 godina, u Americi 21).
Ovo isto vazi sa barove i restorane. Da bi se sluzio alkohol u nekoj kafani, kaficu, restoranu, mora se dobiti dozvola od istog gore-pomenutog odbora, i koja se naravno placa. Prvo se mora od njih dobiti odobrenje a posle im se placa mesecno neka suma.
Maloletnima nije dopusten pristup u klubove i barove. Trazi se ID na ulazu. Maloletni stoga cesto puta pribegnu falsifikatima. Ali su momci na ulazima poprilicno strogi. Osim sto su veliki kao starinski kredenci.
Inspektori u civilu obilaze barove i klubove redovno, i uhvate li ih da prodaju pice maloletnima, zatvaraju im biznis. Ne znam tacno kako ove podele legalno funkcionisu, ali recimo, u restoran mozes sa detetom, iako sluzi alkohol, zato sto sluze hranu. Medjutim, u bar ne mozes da udjes ako ste zedni popodne a oni imaju finu basticu, iako imaju i bezalkoholna pica, jer ne sluze hranu i nelegalno je da deca budu u tom prostoru. Nisu mi jasna sva pravila (niti me muce) ali nije nesto narocito tesko ispostovati ih.
Na tim istim mestima je tocenje alkohola dozvoljeno do pola dva izjutra. Nekih petnaestak minuta pre toga ce barmeni najaviti posetiocima ‘last call’ – trenutak da se poruci poslednje pice pre nego sto otkuca pola dva. Ako nekome nije dovoljno pijanstva i poznaje ljude sa pravim informacijama, a i drzi se pripadnosti tom sumnjivom pojmu ‘in crowd’, uputice se u after-hours clubs, gde ce nastaviti sa muzikom, picem i cime jos, do ko zna kog doba izjutra. Policija obicno zna za ta mesta, puste ih neko vreme da operisu, pa ih zatvore, prodje neko vreme pa se opet otvore, i tako se nocni zivot nastavlja.

Cene alkohola i cigareta su visoke jer im se doda oko milion procenata poreza. Cigarete nije dozvoljeno reklamirati vec neko vreme (alkohol se jos drzi), i na kutijama cigareta su upozorenja sta sve mogu da ucine zdravlju, plus slike razjedenih pluca od nikotina, i slicni pejsazi.

Pre nekoliko godina je konacno presudjeno pusenju u barovima i klubovima – nema ga vise. Haleluja!

Sto se pusenja tice, pretpostavljam da je pusaca manje, ali ne pratim statistike. Sto se alkoholisanja tice, ne znam koliko je ovo sve efektivno. Sigurno da jeste u nekoj meri, i niceg loseg u pravilima. Ali klinci pocinju sa picem rano, kao i svuda. I piju jako puno, oba pola. I narkotici ne gube na popularnosti. Alkoholizam je i dalje vodeca adikcija, ali to nema veze sa pravilima i porezom, to je vec ljudska priroda, i svako ko ima jednu dobro zna – bas se usrecio.

Bez kamera, molim

Svakih par nedelja krenem iznova u potragu za dokumentarnim filmom ‘Forever’ holandske autorke Heddy Honigmann. Nadam se da cu ga naci na Amazonu, u Chapters/Indigo varijanti u Kanadi, gledam i po drugim sajtovima, trzim informacije kad ce izaci na DVD-u, i tako vec nekoliko meseci. Google postaje gigantski lavirint u kome se nailazi na jedno te isto u svakom krugu.

Film je jedna prekrasna melanholicna studija o pariskom groblju Père Lachaise. Verovatno je tacnije reci da je konverzacija sa ljudima koji ga obilaze, ili poziv njima na monolog. To su obicni ljudi, sa razlicitih strana sveta, ali vecinom su redovni posetioci, Parizani, iako ne znam da li je fer zvati ih ‘posetiocima’. Oni tu posecuju svoje mrtve, sigurno, bilo da je Marcel Proust, Oscar Wilde, Chopin ili nepoznata devojka zaboravljena od svih posle toliko godina, i to nisu bucne posete sa puno price, ali zvati ih ‘posetiocima’ znaci da su oni autsajderi, tu tek slucajem ili prilikom, a ovi ljudi to nisu. Nisu ni cudaci. Ili mozda jesu, ali razgovori sa njima koje vodi kamera i autor filma su odskrinuta vrata na ljudsku psihu u delikatnim trenucima kad se ona nadje u tom neopisivom prostoru destilovane svakodnevice -izmedju kratke distance do smrti i besmrtnosti u nebrojenim reinkarnacijama ljubavi. 
Nisam vise sigurna da li su susreti sa humanoscu koju razumem izuzetni zato sto su postali tako retki, ili to ostaje prirodna, neizbezna reakcija sa cistim zlatom.
Ili mi prosto nedostaje Evropa.

Danas sam uspela da nadjem informaciju da je DVD izasao jos prosle jeseni, u izdanju First Run/Icarus Films iz Brooklyna, i moze se kupiti po ceni od $440.
Za umetnicko delo, i u vise hiljada primeraka… – sta ja znam, mozda je cena primerena. Ali ja nisam kolekcionar umetnosti. Ja sam za umetnosti ljudima. Ne znam ni cija je umetnost u ovom filmu. Razocarana sam, malo, i osecam se uskraceno. Htela sam da kupim primerak sebi, i primerak jednoj drugoj osobi, i setila bih se jos nekoga sigurno, ali ne mogu po ovoj ceni. Ne ulazi mi se u profit iza dokumentarnih filmova, ili profit iza bilo cega ako je vec do profita, i ne znam kako taj biznis funkcionise – sa festivalima, donacijama, drzavnim dotacijama, nagradama i tapsanju po ledjima, prodajom i provizijom, ali verujem da su ljudi na groblju pristali da budu snimani i ispricali su svoje price sa nekom drugom namerom. Vecinom su prosto bili usamljeni.

Recept za subotu

Svaka 2 sata po dve tabletice homeopatskog leka za grlo i prehladu.
Vitamin C sa ukusom borovnice, jednu veliku kasiku = 15ml.
Jedan Brufen za glavu i vrucinu u ocima.
U stamenu staklenu casu sipati dva prsta konjaka. Posluziti se iz kutije sa cokoladama. Dve za pocetak.
Obuci se, nasminkati, smestiti na kauc te gledati ‘Marie Antoinette’.
Dodati jos malo konjaka.

Jedna losa navika, dve lose navike, tri…

Nadjem se na stepenicama u jednom trznom centru u kraju pre par sati (silazim svojim nogama umesto da stojim i lupkam nestrpljivo prstima na pokretnom mehanizmu), zaneta u misli, podignem pogled, kad tamo negde na dnu pa jos malo udaljen, pribilizava se jedan muskarac koga uocim u svom vidnom polju, i u trenutku pre nego sto mi pogled krene dalje, on se nasmesi. Dok je moj mozak sklopio informaciju da mi se neko smesi, ja sam vec skrenula pogled. I nisam ga vise vratila. Osmehnula se nisam.
U sledecih nekoliko sekundi, jos uvek sledeci inerciju svog tela i misli koje su prethodile opazanju osmeha, sisla sam sa stepenica i skrenula desno, bez okretanja glave, icega, i odjednom – bam! Obori me spoznaja sta sam ucinila. Nasmesio mi se covek i ja sam ga kompletno ignorisala.
Ej, u ovom svetu otudjenja, nekomunikacije, propalih vrednosti i jos vecih propaliteta, beccenja bez ikakvog razloga, i ratova bez ikakvog raloga, naidje ljudsko bice, vidi nesto sto ga iz ko zna kog razloga inspirise na drugom ljudskom bicu, nasmesi se, i ono drugo ljudsko bice ni trepavicu ne pomeri vec okrene glavu i ode na drugu stranu.
Od toliko prilika za jaukanje nad svetom stvore se lose navike. Od losih navika se retko kada pobegne. U njima je kraj svega – dobrih navika, dobre volje, dobrih ljudi.
Izmedju dva koraka, i dva otkucaja srca, pomislila sam da se okrenem, potrcim za njim i izvinim se za takvu okorelost i dam mu ne jedan nego pet osmeha, pa neka radi sa njima sta hoce!
Nisam ni to uradila. A nekada bih, ili mi se tako cini. Odnesose me noge u cizmama u market, u marketu ni u koga nisam gledala, i evo me sada kuci, sama, razmisljam kako sam danas imala konkretnu priliku da svet ucinim boljim, i nisam.
Kako bih se ja osecala da se nekome nasmesim i da osoba okrene glavu, kao da ne postojim, kao da me ne-ma,  kao da ne postojim i nema me a sve je u tom osmehu – moja dobra volja, trenutna inspiracija, dobar rucak, ili latte, i sve to nije nista jer kad se nasmesis nekome oni moraju, ali zaista, zaista moraju da ti uzvrate osmehom jer to je to, osnovna materija medju ljudima, i stvar od koje se grade civilizacije, gradovi, deca, buducnost i sve sto se zove lepim… i sta sad?
Svaki sledeci osmeh postaje tezi, skuplji, glomazniji, treba ga raspakovati, prikaciti kako treba, posle ponovo pokupiti sve i ne ostaviti nista za sobom.
Osecam se i dalje lose, ali prekasno je. Najgore od svega je sto mi ovo nije prvi put. Nisam sigurna ni da ce mi biti poslednji. Jedna losa navika, dve lose navike, tri…