Ovde (xx)

Ljudi rizikuju živote da bi došli ovde. Kad stignu, oni ih prokockaju. Rade budzašto, prihvataju poniženja, povijaju glave – i svašta drugo. Tamo gde su bili prethodno, takve stvari su im bile nepodnošljive. Pitanje svemirske nepravde, nema sumnje, i svako ima dugosatnu razradu o svom slučaju. Na stranom jeziku, to mnogo dobro prolazi. Svi prisutni klimaju glavama – razumeju. Prihvataju na sopstvenu odgovornost. Ljudi vole pažnju – neko ih sluša, imaju izbora, možda stignu do TV-a ili u novine jednog dana. Još bolje od toga je da zarade puno para. To je daleko najbolje. U nedostatku ubeđenja da je to moguće, igraju loto. Svi.
15 minuta slave se smanjilo na 15 sekundi, ili 1.5, ali to je bolje nego ništa. Sve je bolje nego ništa. Ali ko u stvari među nama zna šta je ništa.
Niko.

Neki od njih ne prežive na putu do ovde. Oni spadaju u sitne mitove kojih je bezbroj na svakoj milji širom širokog sveta, i teže podjednako kao i belo pero bele ptice – ona i ne primeti da joj fali. Neko ko na tome zarađuje, redovno podseća. Lični interes – after all – je priznat za jedan od vrhovnih zakona prirode. Ljudske. Tamo gde nije priznat, sve je osuđeno na propast.

Osim što rizikuju i/ili žrtvuju svoje živote, koji su ipak njihovi pa mogu da rade sa njima kako im je volja (kaže zakon ovde), ljudi žrtvuju i svoje kulture. Kultura ima svakakvih. Kao i ljudi, one imaju puno negativnih strana. Kao i ljude, nije ih lako stvoriti, podići, odgojiti… Jedna od najgorih stvari koju ljudi stvore je upravo kultura. Ujedno i najbolja – ili se svi nadaju da je tako. Jer zašto bi inače prodali nešto što nije njihovo, ali na šta imaju prava? I to jeftino jednu za drugu – jer bez kulture ne može. Ili ako može, ne ide. Prosto ima boljih. Takvi su zakoni tržišta. (Postoji i mala anomalija u tom sistemu bez vrednosti – jednom kad dođu ovde, ljudi se drže kulture od koje su pobegli kao svog najvećeg blaga. To se zove Hipokrizija, ali ženska imena trenutno popularna su Sage, Allegra i Cindy).

Ljudi rizikuju živote da dođu ovde. Odbace sve što im je dato (i što nisu zaradili, jer se ne sme ni u jednom trenutku posumnjati da su išta od toga zaradili – after all, vrlo se jasno vidi na svakoj priznanici uz platu ko je šta i kako zaradio), i zamene za nešto što im nije dovoljno. Jer kad dođu ovde oni krenu od nedovoljnog. Guraju, trude se (kao nikada pre toga), i računaju… – računaju. Da je kamata na nedovoljno velikodušna, računaju i da je svaka druga računica u skladu upravo sa njihovom, jer ako postoji Og, B or not to B, koja mu je druga svrha nego da nagradi toliku patnju.. i slično.

Ljudi rizikuju sve da dođu ovde.