Završni čin

Na prvi intervju sam otišla čila. Oni su mene pozvali, na osnovu pisma koje sam im poslala pre više od godinu dana i o kome sam sve zaboravila. Nisam znala šta konkretno imaju na umu, nisam imala šta da izgubim. Početak od nule je najpošteniji.

Dobro je prošlo, tog prvog puta. Oni su videli da sam dobar kandidat, ja sam pomislila da je moguć izlaz iz situacije koja nema ni vrata ni prozore.

Kažu da je ponadati se ljudski. Mrzim snishodljivost sa kojom ljudi sami sebe maze po glavi, ili tapšu po ramenu. Sve što ljudi rade i osećaju je ljudski, iako je dobar deo toga odvratan. Da je neko prodao pridev ‘ljudski’ kao nešto bolje od toga što jeste… – možda ga treba vratiti. Dajte nam jedan za odrasle, please.

Puno više od snishodljivosti mrzim kad se u meni probudi nada. O njoj sam već rekla nešto nedavno, verovatno ne i dovoljno. Najgora stvar (a puna je loših stvari) kod nade je da osobu stavlja u poziciju iščekivanja u odnosu na druge ljude. Drugi ljudi su po svim statistikama a i istoriji najčešće neprijatelji. Da te ljudska priroda smesti u takvu jednu poziciju gde u startu gubiš se zove cruel whimsy, za one sklone uzdanju u višu inteligenciju. Za nas ostale, u pitanju je surova realnost.

Kad si ti u kontroli, ne bacaš vreme na nadu – uradiš što je do tebe, ili ne uradiš, i tu se završi. Kad se nada pojavi, za njom slede laži, ulagivanja, hipokrizija, poniženja i slični emotivni kal. Zato što ljudi jednom kad nešto požele, oni teško da mogu da misle o bilo čemu nego kako da to i dobiju.

I tako sam na drugi intervju došla u daleko goroj poziciji, iako su mi svi čestitali i drže palčeve. Prošlo je dobro, već sam malo pričala o tome. Ali sve je bilo drugačije.

Ja sam već prvog puta rekla sve što sam imala da kažem. Propustiti me kroz dodatnih sat vremena ispitivanja i konverzacije u kojoj sam ja mozaik u kockama na slaganje i razlaganje, zahteva od mene da lažem. Lažova ima svakakvih, ja spadam među bolje. Laži su alatke koje retko koristim, jer izbegavam situacije u kojima su neophodne. Da sam se našla u jednoj gde mi je stalo do ishoda, i primorana sam da lažem, je veliko poniženje. Ono što je došlo neizbežno u tom poniženju je da mi je opao originalni interes. Jer nisam samo ja lagala; lagali su i oni. I oni nisu tako dobri u tome.

Na prvobitnim osnovama – neko je njima potreban za posao u kome sam ja dobra – može se ostvariti jedan dobar početak, možda i izgraditi stabilan i solidan odnos. Umesto da nastavimo u tom pravcu, kod drugog susreta je isplivalo puno toga što nije bilo neophodno. Oni su mene primorali da se zaista potrudim da im se dopadnem, ja sam u žaru tolikog truda potrošila jedan deo na razgolićenje i njih, ne samo sebe. Ništa ne ide jednosmerno.

Nema nikakve zabune, za slučaj da ovde ima naivnih, da on ili ona ko je vlasnik kompanije ima jednu jedinu stvar na umu: profit. Ne bilo kakav profit, enormni profit. Kako je takva vrsta pitanje snova, i zavisti u odnosu na druge koji izgleda to postižu jer imaju bolje sve, uljučujući zaposlene i sreću, vlasnik će sve svoje moći vrhovne uprave svesti na dve stvari: povećanje prometa & smanjivanje troškova. Kad se to dvoje slože kako treba, profit teče kao slap na Nijagari. U prevodu to znači da zaposleni moraju redovno da isporuče dobar proizvod u prekratkom vremenu i bez dovoljno osoblja, i da za to neće biti adekvatno plaćeni. Razlog zašto su i toliko plaćeni, i ne ostaju prekovremeno (neplaćeno) stalno je da je stanje stvari u kulturi (trenutno) tako da je veća potražnja za osobljem nego što ga ima pa se plate i radni sati održavaju na prosečnom nivou. Koji je relativna kategorija. Hijerarhija kao i svaka hijerarhija ispod glavnog vođe podrazumeva ljude na pozicijama u kojima oni nisu uvek dobri, i kojih se ne bi odrekli ni po koju cenu. Nepotizam, netrpeljivost, podmetanja i zabadanja, inkompetencije, laži, koruptivnost, su sve stvari koje postoje svuda, u svim grupama ljudi većim od dvoje, i to za mene nije novost. Infantilno ponašanje na takvoj gomili je podnošljivo ako je posao zanimljiv i ispuni dan efikasno, i ako je plata prihvatljiva da se sa njom poplaća sve što se mora platiti. Ali nemojte, molim vas, da mi uz taj paket gurate i prazničnu ćurku. Ćurke ne jedem. Thanksgiving ne slavim.

U osnovi oba susreta bili su interesi. I moji i njihovi. To je prihvatljivo. Ali ispalo je da smo se sreli da bismo lagali.  Osim toga, bajke i šahovske micalice oko toga ko će koga bolje prevariti nemaju nužno veze sa interesom. Naprotiv, samo ga kvare. Da najveći broj stanovništva na planeti smatra da interes ne može da stoji bez prevare je znak vremena. Ovog, i onog pre njega, i onog… (pre)dugo već stojimo na ovom mestu laži i prevara.

8 mišljenja na „Završni čin

  1. Činjenica je da kod nas malo firmi koje su dostigle neki visoki profesionalni nivo! Tek kad znatnije udje zapadni način vrednovanja, znanje i veština će biti više cenjeni nego što su sada. S druge strane, kapital je uvek granica izmedju onih koji rade i onih za koje se radi. Granica je čvrsta i neporobojna… Da nije tako ne bi bilo ovoliko gladi i krize, zato, ne očajavaj, nisi ni prva ni poslednja, nadji nešto lepo što te može usrećiti svakoga dana, kao konstanta…a mi ti držimo palčeve,poz!

  2. Ovo jeste zapadni nacin. Ja sam u Kanadi 🙂

    Hvala na lepim zeljama i podrsci. Nisam u ocajnom stanju – nisam bez posla, i stvari uvek mogu da budu i puno gore. Ovaj posao bi mi pruzio dobro iskustvo i bio bi zanimljiv.

    Stvari postaju sve gore, iako se ne smeju zanemariti one koje postaju bolje, samo je odnos nesrazmeran.
    Ovde (u S. Americi) se proces intervjuisanja kandidata pretvara u neku kombinaciju Vrlog Novog Sveta i 1984. Od toga da sve ide preko kompjutera koji su nastelovani na izvesne reci, do pred-pred-intervjuisanja, isto preko kompjutera, koje isto zahteva polaganje testa (kombinovani testovi inteligencije i jos ko zna cega), pa kontakta preko telefona, ponekad i vise puta, pa tek onda se dolazi do lica u lice susreta, kojih moze da bude vise i tokom kojih moras da u ritmu puckanja prstiju istresas iz rukava koliko si ne fantasticna vec freakin’ FANTASTICNA, i sve to najpostenije, i najopustenije, jer svi smo mi ljudi, zar ne, da bi se na kraju doslo do toga da ako se vrata kompanije za tebe otvore ti ocekujes (nakon sto ti skeniraju zenice i zube i sve sto se da skenirati) da se sa druge strane nadju bar kolonije na nekom stavrno vrlom i novom svetu, medjutim, kad tamo, cakstavise… it’s all the same shit. Jednom kad udjes 🙂

    Da, kapital tu najmanje smeta.

    Ali i dalje se okrece, to stoji 🙂

  3. Hvala, Nebojsa.
    Bas sam se zahuktala bila, jel’ da? 🙂
    Desava se kad me svet pritisne na vec bolna mesta. Koji se samo bes krije u jednom obicnom bicu..

    Budite obazrivi sa onim sto zelite. Kako bi biranje izmedju veceg zla i manjeg zla moglo da ispadne dobro. Niko ne predaje takvu matematiku. Go figure.

  4. Tog stava se drzim politicki vec duze vreme. U pocetku sam glasala ‘green’, ne sto ih podrzavam nego sto znam da ne mogu da dodju na vlast. Ubrzo sam shvatila da je i to licemerno i neposteno. Znam da zbog mog ‘biram da ne biram’ svet ne postaje nista bolji, ali bar ne ucestvujem u njegovom pogorsanju.

    Drzim ga se i privatno. Jedino ne znam da li je to posledica stecene zivotne mudrosti ili (na podjednak nacin stecene) emotivne apstinencije.
    ‘Ja ne ucestvujem’ bi mogao biti moj slogan.

Leave a reply to mmiljana Odustani od odgovora