Noć kad sam izašla da vidim Anais i upoznala Džeka

Nisam nikad slobodna četvrtkom. Petkom ustajem rano. To se zove život sa svim priključcima i aplikacijama. Ne smeta mi. Za razliku od celog sveta ja imam previše slobodnog vremena.

U četvrtak sam bila slobodna i izašla sam da vidim Anais. Muzički festival je u toku. Počev od maja ne verujem da postoji slobodan dan u ovom gradu a da nije bukiran za neki od bezbroj festivala.  Ja češće imam slobodan dan i od samog grada.

Izaći četvrtkom je bio nov osećaj. Ne naročito lep, pomalo nelagodan, kao se da se ubacujem u tuđi raspored, uvlačim u tuđi krevet, izvlačim iz tuđeg ormana odeću koja nije moja… – istina je da mi se nije izlazilo. Ali nešto nalik obećanju je bilo u pitanju.

Na NXNE muzički festival sam naletela jednom prilikom pre nekolikog godina i to veče mi je ostalo u lepom sećanju. Očekivala sam nešto slično. Kad sam ušla u Czehoski, pokazali su mi da je show pozadi. Pozadi su na sceni bili jedna žena i jedan muškarac, sede na stolicama i muziciraju. Uzana soba ispred pozornice je prazna, sa izuzetkom tonskog tehničara i devojke koja pripada organizaciji festivala, a pozadi su publiku činili njih troje. To troje su bili sledeći muzičari na sceni. U pola deset ja sam bila jedina publika. Svako od muzičara ima po sat vremena, i Anais nastupa tek u 1.

Premeštala sam se sa jedne drvene klupe na drugu, gledala u umetnost na suprotnom zidu, ustala i otišla do devojaka koje naplaćuju ulaz. Na dužem potezu Queen Street-a ima još bar pet festivalskih scena večeras, ali nemam volje da sama hodam napred-nazad u četvrtak uveče a da ne znam kuda idem. Ili zašto. Hodanje duž ulica spada u moje omiljene aktivnosti; ne večeras. Devojke kažu da su čule da je par na sceni izglasan među najčudnije, i sledeći će biti bolji sigurno. Njih dvoje ne izgledaju čudniji od bilo koga, samo mi se ne sviđaju. Vraćam se na klupu da razmislim šta ću sa sobom.

Na sceni se smenjuju muzičari. Emma je sledeća sa svojim džentlmenima. Pre toga su poređali svoj promocioni materijal po stolovima. Folk music je pitoma muzika, lepo vaspitana, što su osobine koje volim, ali ne i dobar deo muzike. I Emma ima lep glas, kao i ona žena pre nje. Njih troje su došli iz Oregona da nastupaju na festivalu, svako svira po nekoliko instrumenata. Utom dolazi manja grupa – sledeći muzičari. Za njima dolazi i Džek. Seo je nedaleko od mene, nasmešio se u prolazu. Pitao da li su davno počeli. Nisu, odgovaram. On je došao da ih vidi, upoznao ih je bio prethodno. I on je muzičar i nastupa sutra uveče. Nudi mi svoju promocionu razglednicu. Sutra nisam slobodna, odgovaram. Sležemo ramenima. Ustaje, popriča malo sa drugima pa se vrati, i uvek seda na drugo mesto. Kako mi se sviđaju, pita malo kasnije. Little sleepy but sweet, kažem. On klima glavom. Da li je lokalni muzičar, pitam ga. Ne, iz Engleske je. To sam već zaključila po naglasku, ali mora da živi ovde – u Severnoj Americi? Ne, on je iz Engleske. Na turneji je ovde poslednja 4 meseca.

Džek je visok i mršav, strahovito mršav. I sa dva stola rastojanja između nas ja sam preterano uhranjena. Podseća malo na trenutno popularnog engleskog glumca. Ima oko 30 godina. Kako se organizuju turneje kad nisi poznat ili traženi muzičar, razmišljam dok se nastup na sceni privodi kraju. On ima propusnicu za celokupni festival i krenuće dalje. Jel’ sam došla zbog nekog večeras? Jesam, Anais Mitchell, ali ona nastupa tek u 1. On se smeši sažaljivo. Jel’ dobra, pita. Prvi put sam je čula pre dva dana. Najviše sam došla zbog simpatičnih okolnosti i koincidencija. Ustao je od stola opet i ja ga u nastupu iznenadne panike pitam ’would you mind if I tagged along?’. Tek je oko pola jedanaest i ne znam šta ću sa sobom do 1 sat. ’No, no problem,’ odgovara.

Na ulici je mrak i ima dosta ljudi. Pita me čime se bavim. Hemijom, odgovaram kratko. Razmišljam šta bih ga pitala. Ne pričam o sebi, i retko kada postavljam pitanja drugima. Sve moje konverzacije zapinju, ne samo ova večeras. Kad bi imali temu koja nas oboje zanima išlo bi lakše, ali Džek i ja živimo vrlo različite živote. Trudim se da nađem opravdanje. Trudim se najviše da održim korak sa njim; ima puno duže noge od mene.

Prelazimo uzduž Queen Street više puta. Ulazimo na različita mesta, ostanemo desetak sekundi i izlazimo opet na ulicu. ’Rubbish’, kaže Džek i meni je smešno. Ne pitam ga kakav je on, ili šta svira. Ustežem se, i zbog njega i zbog sebe. Našla sam se van svog elementa večeras. Nije uvek loše kad se nađem na suvom, ali večeras jeste. Nije čak ni loše, prosto jeste.

Džek ne živi nigde. Pre deset meseci je krenuo da putuje i nastupa, i planira da na taj način obiđe svet. Pita me gde ja putujem. U Evropu, kad mogu. Ne pita gde konkretno. Džek i ja ne zanimamo jedno drugog. Oboje smo ljubazni, nije neprijatno biti kraj nas, razmenjujemo kratke rečenice i komentare, i svi kraj kojih se zaustavimo na kratko nas gledaju sa većim interesovanjem – samo između nas dvoje nema ničega. On putuje sam oko sveta, to je razumljivo. Ja uglavnom sve radim sama, i to je razumljivo. On svoja iskustva pretvara u muziku. Ja svoja pretvaram u nešto drugo. Moglo bi se reći da svako od nas ima privatno mesto u koje dovlačimo žrtve i slučajne nalaze. Džek i ja smo sličniji nego što bi se očekivalo, i to nema nikakvog značaja. Svi ljudi su slični.

Ulazimo u jedan bar u kome se prodaju prženi komadi piletine da vidimo kraj košarkaške utakmice. Poslednja je u sezoni, i Lakers-i pobeđuju. Ima mlađih i starijih muškaraca; uz one prve sede njihove devojke. Ja sedim kraj Džeka. Ne moram da budem tu, i to je dobra stvar, ali nije dobro da ne moram da budem nigde. Mislim da nije. On mi poklanja svoj CD. Ja mu plaćam piće.

Vraćamo se u klub gde će nastupati sutra. Nasumice stupa u konverzacije sa ljudima u pokušajima da promoviše sebe, privuče ljude da dođu. Fascinira me da i dalje smatram samopromociju amoralnom. Možda je jedini razlog za to činjenica da sam ja loša u njoj, ali svejedno mi je neprijatno da gledam. Uzimam od njega jednu razglednicu i pružam je dvema devojkama koje mi se slatko smeše. Dođite sutra, kažem im, on će nastupati ovde. Osećam se korisnom, i lakše mi je.

Petak u 11 nije loše vreme, govorim mu na ulici. Biće ih puno više nego večeras. Najgora stvar na turneji su te prazne sobe, odgovara. Ako si muzičar, dobar ili loš, u praznoj sobi ne možeš ni da probaš da budeš dobar, pretpostavljam. Sve u takvoj sobi zvuči loše. On se nagledao praznih soba u Americi. Možda će neke devojke doći ako vole muzičare, ali teško je poverovati. Otuđenje, čija smo mi dobra ilustracija te večeri, nije produkt prinudne pasivnosti koja je od svih nas stvorila žrtve – u pitanju je aktivna nezainteresovanost.

Koji je grad bio najbolji od svega do sada, pitam. Montreal, ne okleva. Engleska je loša za muzičare, daje savet jednoj kanadskoj devojci koju je upoznao u Edmontonu, i koja je isto na turneji, sama. Amsterdam, Nemačka, tamo treba otići. Njega vodi put sledeće nedelje nazad u Evropu. Krenuće od Islanda, sa ambicijom da nastupa u svakoj evropskoj državi; trenutno ih ima 50, uključujući Vatikan i Monako. I 48 bi bio dobar broj. Ili 40. Posle toga Australija. Veliki je svet. No fixed abode, piše na njegovoj zvaničnoj propusnici za festival. Ne pitam od čega je otišao. Slomljeno srce je uvek dobar razlog.

Jel’ ona dobra, pitam ga kad smo izašli o devojci iz Edmontona. Nije, smeje se. Večeras niko nije dobar. Obišli smo desetak mesta. Muzika se deli na folk, u kome devojke pevaju same ili sa malim bendom, i bučni rock, popunjen mladićima. Okrećemo se već na vratima. Ulica je jedino mesto večeras gde nema pretvaranja. Da će biti tako nepodnošljivo otvoreno, to nisam očekivala.

Prošla je ponoć, bliži se vreme nastupa moje Anais. On će krenuti nazad u svoj hotel. Obično spava na nečijem kauču; hotelska soba je retka prilika za njega. Zahvaljujem mu na ljubaznosti i želim uspeh sa nastupom sutra. Tramvajem se vraćam u Czehoski, na kraj njene prve pesme.

Anais je bila dobra.

http://www.anaismitchell.com/

http://www.thejackstaffordfoundation.com/fr_ontour.cfm

4 mišljenja na „Noć kad sam izašla da vidim Anais i upoznala Džeka

  1. Fenomenalna prica!
    Put nema kraj, sto bi rekao Kerouak!

    Sada se trazi neko ko ce Džeka presresti u nekom od gradova koji su mu u planiranoj turneji i preneti energiju dalje…

  2. Cudno iskustvo.
    A on je bas dobar. Dopada mi se britanski pop (kad ga uopste cujem), sigurno mnogo vise od americkog. I zanimljiva zivotna prica.

    Ovo tvoje je dobra ideja. Doci ce u Beograd, ne sumnjam. Prijace mu da ima publiku. Mozda ce mu trebati i kauc na kome da prespava.

    Jos uvek ti dugujem detalje o Anais.
    Nastupala je sama, sa gitarom. Odlicna je, ali steta je da nije imala bend. Ima jako puno sarma i neceg very very sweet, sto sam uspela na kraju da povezem na koga me podseca – Goldie Hawn. Apsolutno urodjeno. A nastup u odnosu na one bledunjave i stidljive je profesionalni, siguran. Sa nekim njenim idiosinkrazijama.
    Na kraju nas je uvukla za sing-along. Bilo je vise publike, to je najvaznije.
    Rekla sam joj da sam dosla samo zbog nje. Ali sam se tek kasnije setila da sam trebala da joj kazem that she has fans in Serbia. Prijalo bi joj.

    Sve to skupa je tako surovo. Snalazenje, nastupi, festivali, putovanja… i mukotrpno gradjenje publike.

Leave a reply to preslicavanje Odustani od odgovora