Popodne

“Ajdemo na pice,” ponudio je Dejan. Ana je klimnula glavom. Sreli su se u biblioteci nakon godinu ili dve od poslednjeg susreta. Poznavali su se iz osnovne skole i poslednjih desetak godina vidjali povremeno na zurkama kod zajednickih prijatelja. Ana je dolazila prvo sa deckom a posle sa muzem; Dejan je uvek dolazio sa novom devojkom. Dejan se sa godinama nije menjao, samo su devojke postajale sve mladje. Odnosno, one su ostajale na istom broju godina, dok je Dejan kao i svi iz njihove generacije zasao u tridesete, i prevalio sredinu. Sa devojkama je uvek bio vrlo pazljiv. Muski deo drustva nije sumnjao da je njegova paznja dolazila od svezine veze, ili devojke. Tako su objasnjavali jedni drugima Dejanov stil. Zenski deo ga je smatrao nezrelim. Osim devojaka, sve u njegovom zivotu je imalo kvalitet suspendovane mladosti, pricalo se iza njegovih ledja. Jos uvek je svirao gitaru, ziveo je od labavo povezanih poslova produkcije videa, muzike, bavio se i filmom, odlazio ponekad van zemlje – toliko je Ana cula od drugih. Ona je zavrsila medicinu, specijalizirala pedijatriju, i radila na klinici koja je imala dobru reputaciju. Sa muzem je pocela da se zabavlja pri kraju studija; vencali su se nakon sto je specijalizirala. Imala je bolju figuru sa 28 nego sa 18, mozda ni sa 38 nece biti losa, zakljucio bi Dejan svaki put kad je video. Tog dana u biblioteci izgledala je previse mrsava. On je izgledao dobro kao i uvek, samo mu je kosa izgledala nesto manje gusta, i u uglovima ociju je imao radijalne crtice, kao urezani piktogram.

Bar je bio od onih stojecih, gde su stolice visoke i hladne, od mesavine plastike i metala drecavih boja. Nije bilo mesta za vise od petoro ljudi unutra, i osim barmena, Ana i Dejan su bili jedini gosti. Bilo je rano, tek 2 popodne. Muzika je bila glasna, Dejan je pricao, Ana nije slusala i popila je pice. On joj je ponudio jos jedno, i ona je odmahnula glavom. “Hoces da odemo do mene, ja sam odmah tu iza ugla?” ponudio je. Ana je klimnula glavom.

U dnevnoj sobi je na koznom kaucu lezala akusticna gitara, na podu su lezale ploce, diskovi i knjige, i uz dve fotelje, slike, crteze, muzicki uredjaj sa puno delova i cupavu prostirku, Ana je skliznula na pod u opusteni ambijent, ledja naslonjenih na kauc. Dejan je seo preko puta, u fotelju i zagledao se u nju. “Sta se desilo,” pitao je. Ana je slegnula ramenima.

Ustao je, otisao u kuhinju i doneo im po pice. Ona je svoje pazljivo spustila na pod kraj sebe. On je krenuo da pusti muziku, ali ga je ona zaustavila: “Tisina je bolja. Nemas nista protiv?” Nije. Spustio se nazad u fotelju. Imala je sitne linije u uglovima ociju, i svetliju kosu nego ranije. Pantalone i sako su joj dobro stajali; nosila je ravne cipele. Zbog posla, verovatno, setio se da je lekar.

“Secas se izleta u petom razredu, kad…,” zapocela je Ana i Dejan je ubacio “… kad su nas vodili u Botanicku bastu?” Klimnula je glavom i nasmesila se. Kao da je ozivela tim osmehom,  i setio je se iznenada kao devojcice iz petog 3. Ohrabren Aninim osmehom, Dejan je poceo da prica. Na mestima gde se glasno zasmejala, on bi joj se pridruzio osmehom, i nastavljao. Ana nije tako dobro pamtila, ali Dejan je sve imao sacuvano. Epizode iz skole je prekidao anegdotama iz svoje svakodnevice, ljude koje je sretao skicirao je sa par reci i ona se smejala, ili samo klimala glavom, i onda ga pitanjem vracala nazad u zajednicku godinu petog razreda. On se zagrejao i znao je da je sada drzi u rukama, kao plahu pticu. Ona je jos uvek sedela na podu, pice nije ni dotakla, ali ledja su se opustila, skliznula jos malo, i bilo joj je udobno. Postavljala je pitanja – ko je gde, sta se desilo sa ovim ili onim, sta rade; on je za sve imao odgovor. Smejala se u talasima, stomacnim brujanjem dubokog smeha, i Dejan se opustio. Ana nije vise bila u opasnosti. Kad su se oboje umorili – smeh joj je dolazio vise iz ociju nego iz grla, on je pravio duze pauze izmedju prica – svetlost se promenila u stanu, bilo je vec oko 6, i on je imao planove za to vece. Zacutao je. Ona je ruku oslonjenih na kolena i lagano povijene glave sedela bez pokreta, izgledalo je kao da ce da zadrema. Dejan je sedeo u tisini, ispruzio je noge, i zavalio se udobno. Gledao je u ravnu, belu tavanicu. Prenuo ga je Anin glas nesto kasnije: “Molim te, nemoj da kazes nikome da si me video danas.”
“Ma, naravno, ne brini…,” krenuo je i i pogledao ka njoj. Ustajala je sporo, pomalo nespretno, kao da je umorna.
“Dobila sam dva rezultata danas,”rekla je, gledajuci u pod. “Ja sam u redu; moj pacijent, devojcica od 11 godina, nije.” Dejan je ostao u fotelji i nista nije rekao. Ana je krenula ka vratima, otvorila ih i opet ga pogledala: “Ali nije sve izgubljeno. Hvala.” Izasla je i zatvorila vrata za sobom.

19 mišljenja na „Popodne

  1. Prica je pocela tako lepo i setno, ali sam se pri kraju bas zagrcnula…
    ali i videla taj zracak nade…
    Negde u petom se ima jedanaest godina.
    Fale mi reci, ali ti me razumes i bez njih.

  2. Ovde se pojavio jedan od problema koji imam sa fikcijom. Da li je u redu stavljati neke stvari u price, kad ima previse onih realnih, surovih… To je za mene pitanje morala. I jeste, prica moze da ubaci zracak nade, natera na neko razmisljanje, ne znam. Nije moglo bez nade.

  3. Већ после првог од неколико читања, имао сам утисак да је текст до савршенства једноставан: права модерна кратка прича и мора бити таква, ефектна: у средини ослобађање јунакиње од могуће ‘опасности’, релаксација и на крају преокрет. Лично уопште не видим проблем сурове реалности у литератури – пре бих грехом писца сматрао ако би стварност игнорисао, фарбао, малтерисао.
    Мада, искрено, веома се слабо разумем у питања морала у фикцији, више волим да у истој уживам 🙂

  4. Fikcija ili ne, što se ove priče tiče, tek – svi imamo svoja oslobadjajuća „ppopodneva“…pukli bi negde inače.

  5. Ne bih da moralisem, Gorane, ali ja sam nekim organskim putem dosla do toga da mi prosto neke stvari smetaju. Surova realnost mi ne prija ni u kakvom obliku, iako prihvatam da kad je bazirana na stvarnim dogadjajima mora joj se dati mesto za stolom. Ono na sta sam mislila je da sve vise uocavam da se neke stvari koriste za postizanje efekta, sto je apsolutno pitanje umetnicke slobode, ali kad shvatis da, recimo, iza umetnicke slobode stoji prosto trend, ili autor zna da editor u magazinu gde objavljuje voli takve stvari, ili je motivator da duza prica u Njujorkeru na primer koji placa dolar po reci znaci i bolju zaradu a sokantan element postize vise citanja, i sta ja znam sta vec u dugom nizu komercijalnih motivatora ljudi, onda ti sve to ostavi gadan ukus u ustima. Naravno, koliko ljudi toliko stilova, motiva, namera. Pre nekoliko meseci sam bas na jedan takav primer naisla. Pisac pripoveda majstorski, prica ide zanimljivo i on pred kraj ubacuje jednu detaljnu scenu nasilja nad zenskim detetom koja je uzasna, nebitna za poentu price (iako verujem da bi on rekao da jeste) i cesta gde god se okrenes, ma kakvi cesta, najnormalnija stvar, i meni je prosto dosta te smrdljive slobode koju ljudi sebi daju, koja se na kraju svodi ne na moralnu bistrinu i odgovornost vec iskljucivo na: they can get away with it. I jos im aplaudiraju, urucuju chekove, i ne mogu da postignu gajenje dovoljno lovora da bi im kacili oko glava i noseva, cega vec. Nije cudno da izgube osecaj za meru. Hocu da kazem, ne treba zaboraviti da su i talentovani ljudi vecim delom prilicno gadni primerci vrste. Filmovi, knjige, to su mocni mediji, mocniji i od vlasti, i lepe se za ljude. Nekad kao zlatna prasina, a vecinom i sve vise kao djubre koje ne mozes oprati.
    Eto, tu sam po pitanju fikcije. A ova iznad je ekonomicna prica koje se pojavila kao ideja kad sam cula jedan stih neke pesme na radiju i ostao mi je u glavi. Ali vodim sa sobom konverzaciju oko izbora koji sam u njoj napravila, jer je bas to, pitanje izbora. A to je jedna zaista teska i velika stvar.

    Hm, prilicno sam zestoko ovo gore izlozila. Lose spavala, sinoc cula od klinke nesto sto me je dosta uzdrmalo (kao da mi puno treba), i tako… fikcija i realnost. Prosto mi se cini da nam svima treba vise prica koje dolaze sa lepih mesta.

    shaputalice, slazem se. Svakome zatreba pomoc negde usput, i zavisi ko se zatekne tu u pravom trenutku, mozda i pomogne.

  6. Аух, Ивана, па твој одговор је читав један пост за себе! Просто нисам размишљао на тај начин, нити имам икакву представу како те ствари са издавачима функционишу. Али добро, ако је курва плаћена по (одрађеној) муштерији а писац по (објављеној) речи, разлика се онда своди више на то о ком тржишном сегменту је реч 😦 .. А тој листи слободно можемо придодати и све остале понуђаче својих услуга, мајсторе & уметнике
    Шалу на страну, поменувши ‘Њујоркер’ подсетила си ме нечега: врло недавно поново си се дотакла Џејди Селинџера, те сам тада детаљно прочиотао Wiki и тамо нашао о томе колико је дуго година он слао своје текстове дотичном часопису и колико дугих година био одбијан, онако баш глатко..
    Те се ту, укрстивши и аутобиографске елементе, потом убацивање преживљених ратних траума са дописивањем зарад освајања женских срца, малкице смањио сјај оне звезде која ми затрепће при подсећању на његове текстове, који су ми некада давније деловали толико свеже, онако сасвим из главе произашли, али нећу њих мање волети ни сада 🙂
    Филмови су дакако медиј моћнији од власти већ дуже од века, али на овдашњем простору књиге нису, а музика јесте: малопре сам, чекајући на семафору зелено, читаве четири секунде слушао такво једно турбо громогласно срање да сам почео да псујем и ево не престајем.. колега поред мене, један професор биологије и добрица, само се насмешио и кренуо да чупка брадицу 🙂

  7. Uprkos jos uvek namrgodjenoj faci danas, uspeo si da me nasmejes ovim poslednjim. Mogu da zamislim dozivljaj, izvini, ali meni je bas razvukao osmeh preko lica 🙂

    Bas tako, sve je roba i trziste vlada. Nadam se da nisam sebe predstavila kao poznavaoca izdavacke industrije, jer to nisam, ali sam pomalo citala tu i tamo o nekim stvarima, pratila tekstove pa i razmene, i skicirala neku sliku u glavi. A kad sam naisla na detalj da Njujorker placa dolar po reci (niko drugi ne placa tako dobro) prosto su mi se neke stvari slozile. To su prosto ljudska posla. I svidjalo mi se to ili ne, ja sa time i nemam neki problem. Ni to sto da bi se objavilo u magazinu moras da imas agenta a da nadjes agenta moras da imas vec nesto objavljeno u magazinima, ni to sto moras da budes vrhunski prodavac da bi prodao sebe i svoj manuskript u paketu, i uz njih marketinski plan za ceo projekat, sto se pisu i prodaju knjige o tome kako da napises i prodas svoju knjigu, i tako dalje – trzisna ekonomija je takva, nema tu neke velike mudrosti, ni tajni. Ono sto meni smeta je ono sto sam vec pomenula gore. Zaista mislim da se pitanje slobode, umetnicke ili bilo kakve druge, svelo na jednu jedinu stvar – can I get away with it? Ja da sam sloboda, preselila bih se negde drugo.

    Selindzer se bas pominje svuda poslednjih dana, jer je sa svojih 90 godina resio da tuzi pisca i izdavaca neke knjige koja izlazi na jesen i promovise se kao zamisljeni nastavak njegovog lovca. O njegovom cutanju od vise decenija pisu eseje, prave filmove, ne znam sta ne rade, a i podsmevaju se, apsolutno, sto je sve i ruzno i smesno. Covek, ni vise ni manje od toga. A ako nekome treba magije, onda ne treba autoru prilaziti previse blizu. Da ne pominjem da je pitanje osnovne pristojnosti ostaviti ga na miru. Taj njegov kraj gde zivi u izolaciji je meka raznoraznim tipovima, od literarnih kriticara do obicnih jadnika.
    Evo jednog linka na tekst koji malo prica o toj tuzbi a vise presipa o tome pise li Selindzer sve ove godine ili ne pise. Ja na kraju nisam mogla da se setim sta sam u stvari procitala. Simpatican clanak sve u svemu: http://www.slate.com/id/2219768/pagenum/all

  8. Сасвим си у праву, аутора треба оставити на миру. И нека тужи тог ловца на славу и јадника – а по ономе што сам ја прочитао, он је све време писао и његова кћер је објаснила да је веома јасно обележио шта се може објавити одмах по његовој смрти итд..
    Но то је за сада приватна ствар писца-једне легенде, све си лепо рекла.

  9. Poneli su me vasi komentari, a to su stvari koje ne zelim da znam. Pisanje dozivljavam kao slobodu misli, a ne potraznju trzista, to mi nekako ne ide.
    A tvoj post…lepo si se zaustavila na kraju i prici dala drugu konotaciju, prici koja je savrseno, kao i uvek, ispisana. Sloboda citaoca da dozivi pricu kako mu odgovara, zar ne? 🙂

  10. To nije lepa strana, slazem se. Bilo pisanja ili bilo cega. Pisanje moze i treba da bude sloboda misli.
    Drago mi je da ti se prica dopala.
    O toj slobodi na kraju, pa da, to nam ne mogu uzeti 🙂

  11. Jasta nego imam i jasta nego da ume.
    Bio bih mnogo siromasniji i gori coek da je nemam.
    Verovatno jedino stvorenje koje me voli bezuslovno ovakvog nikakvog kakav jesam. 🙂

  12. Blago tebi, portose. Ja sam kao klinka zelela brata ili sestru, pa sam potom u jednom periodu prosto odustala, da bih se opet vratila na to nesto kasnije u zivotu. U pravu si, verujem ti. Istovremeno, zakljucujem da su, uz retke muskarce, jedino zene sposobne da bezuslovno vole. Ovo bi se moglo pobiti lako, ali bas da vidim kako. I ko bi se usudio 🙂

  13. Jedino je covek (gradacija u odnosu na ljude, ne odvajanje od ostalih formi zivota) sposoban da voli bezuslovno. Pol tu nije vazan. Jebalo te insistiranje na podeli po polovima, da te jebalo. 🙂

Leave a reply to sarah Odustani od odgovora