And So I Read the First

And so I read the first
of the Nine Stories by J.D.Salinger
in which a young soldier returning
from World War II shoots himself
in the head above the bed
and the afternoon siesta of his lovely
young wife who had waited for him
in those dry years when emancipation
grew more out of simple boredom
than it ever could on dissatisfaction
It is the economy of his language
as it is with economy of any language
in expressing the economies of life
that I like in J.D.Salinger
Imagine the rosy cheeks of America
in the post-war years
caned out of sheer rage by those
returning to these shores as if it’s
Eldorado missed by the Spaniards
four centuries earlier
few thousand air miles to the south
and seeing that optimism can grow like
mushrooms and mildew
Impotent in its glow to tell
stories of what they saw
they claimed the unalienable right of
young men after each war to keep
their pistols now as veterans
because they may need them
to blow out something one last time
for old times’ sake

Advertisements

U mom plemenu

Potpuno je nerazumno koliko sam danas srecna. Ilustracije radi, pre samo par dana bila sam ekstremno nesrecna. Otkud meni toliko srece, cudim se, krisom pomalo i uobrazena sto je imam toliko jer drugi sigurno nemaju. Nije dan ni lepsi ni ruzniji od vecine dana, toliko mu moram priznati – nesavrsen dan. Nije ni do mene, jer ja svasta mogu ali da ucinim sebe srecnom samo povremeno. I nikad ovako uspesno. Dan je standardno bez drugih ljudi, tj. sama sam kao i obicno, i klinka ce tek predvece dodati svoj osmeh mom delu neba i reci ce nebrojeno puta da me voli, i ja cu njoj reci, i sve to pricamo svakog dana, a danas ce sigurno biti fantasticno i neverovatno slatko jer ja sam vec nastimovana kao najfiniji, skup instrument. Znam da je biohemija u sve upletena. Razmisljam, i smesim se, kako je to dobro da sam svakog dana jedan eksperiment u razvoju. A sve pocne od snova. Da imam vise susreta sa ljudima tokom dana mozda ne bih obracala paznju toliko, ali snovi mi prave drustvo, odnosno, probudim se u njihovom drustvu i tako zapocne svaki dan. Ovaj danasnji je bio o ljudima koji emituju toplinu, drze se za ruke, lepe reci i osmesi prelaze od jednih do drugih kao mala bogatstva, i znala sam da je to svet za mene, medju takvim ljudima. Nasla sam svoje pleme. Posedujem ne samo alhemicarsku laboratoriju, vec i rudnik zlata, ili bar ostrvo s blagom. Kako ne bih bila srecna. A oni sto govore da su dovoljne male stvari za srecu – nije tacno. Laboratorija i ostrvo s blagom – to je dovoljno za srecu.  Ako neko ima i vise od toga – celu fabriku i arhipelag, recimo – to su verovatno oni ljudi oko kojih se okupljaju drugi ljudi kao oko ognjista kad im je hladno. Kao hemicar-avanturista, slobodni trgovac recima, i slucajno smestena zena u ovu ulicu i svet, potopljena sam do obrva u opojnu aromaticnost sveze pronadjenog blaga i ne znam sta govorim.

Junak iz podzemlja

Te noci napisala sam bila poslednje ljubavno pismo i umorna ali olaksana otisla u krevet.

U krevetu sam se zaljubila u nekog drugog. Od tezine jednog pogleda sva sam se oznojila. Paradoksalno, i uprkos visku fluida, predeo oko pluca, stomaka i unutar karlice bio je zahvacen panikom sumskog pozara. Ostalo mi je bilo dovoljno prisebnosti da uocim kako je tip obicna baraba. Izmedju podsvesnog i seksa – koji gledaju jedino sopstvene interese – ja sam nevina i nevoljna zrtva.

Ne treba zuriti ni sa nevinoscu. Moja nova ljubav je naginjao korupciji i kriminalu, ja sam naginjala ka njemu, i sve je neizbezno vodilo u propast. Egzaltirana amoralnost naseg spoja, eksplozivnog naboja u stilu Bonnie & Clyde, stvorila je instantno prezir prema obicnom zivotu. Izmesano englesko-srpski konacno sam dobila priliku da rascistim sa svetom.

U medjuvremenu, i posve neplanirano, stiglo je jutro – cuvar morala bolji od policije i drustvenih normi. Ustuknuo je mrak, moja hrabrost i seksepil su se zavukli u carsav, i za njima nestao je bez reci i neodoljivi junak iz mog podzemlja.