Nehotice

Ne osecam se dobro ovih dana. Ima dovoljno razloga da mi bude i gore, ali racunam da je skromnost u mizeriji pitanje pregovora, ili jacine duha.
Kad bih naslikala prizor bilo bi to nesto nalik Guliverovim avanturama. Iako ne mogu da kazem da volim simboliku, narocito onu koja pokusava da satirom razvedri kvolocnost ljudske vrste. Ilustracija iz moje knjige za decu ga je pokazala bila uvezanog da ne moze da mrdne, inace bi se odupro sudbini svim silama. Nije dobro biti uvezan, ali to sa opiranjem sudbini je moglo da ima prodju u 18-om veku, ili u prici u kojoj se zna da dolazi happy end na kraju. U mojoj slikovnici, ja bih se najradije predala tako zapetljana.

Stare teme, kao i stare rane, uvek bole. Sto se tice starih rana, ja ih nemam, bar ne one fizicke. A tema imam. Danas sam cak dobila i jednu ideju. I njih imam. Ovako: pomislila sam da zapocnem novi serijal tekstova u kojima bih pisala o znamenitim zenama o kojima istorija cuti. Nije to neki plan, niti sam ja neki poznavalac, vec kad naletim na neku ja to zapisem i stavim ovde, jer kazu da google nista ne brise, pa neka stoji, neko ce mozda procitati kad mu/joj zatreba. Ideju sam dobila jer sam naletela na par takvih zena ovih dana, i vrlo su inspirativne, i romanticne u svojim izborima – prave junakinje. I tu su se onda otvorile stare teme kao stare rane. Evo, recimo, ja imam problem sa time da su takvi likovi uvek marginalni, ili i potpuno zaboravljeni. Da je sadasnjost puna neverovatno hrabrih, jakih, mocnih primera ljudskog pregalastva, to bi se i moglo razumeti – ne stize se kraj tako sjajnih ljudi koji nas nose u buducnost – ali sadasnjost izaziva fizioloske reakcije o kojima bi jedino lekar trebao da cuje, jer zanose ka patologiji, toliko su ucestale.

I tako, kazem, rastuzila me je i otvorila mi stare teme tisina o tim zenama. Zasto? Nije lako naci koncizan odgovor, ali mislim da ima veze sa propustima. Propusti su gadna stvar, i licno i civlizacijski. Propusti da se u spotlight smeste sjajne zene dovode do ovoga sto je svet danas – shit.

Sa muskarcima je druga stvar. Oni se svuda guraju i kad upola sijaju, ma i cetvrt. Tako i usred dana uvek previse sija na jednoj strani. A u mraku opstaje ostatak nas, obicne zene i muskarci, i medju nama i sjajne zene. Kao solo zvezde bez sistema, ili sheme. Prosto su tu, dok se ne ugase.

Evo, na primer, Adrienne Monnier. Otvorila je knjizaru u Parizu 1915-e. Ne puno daleko odatle u rovovima ginuli su mladi muskarci Evrope, i Kanadjani, a Amerikanci su dosli kasnije. Knjizara se zvala ‘Maison des Amis des Livres’. Zato sto je Adrienne bila bas to – prijatelj knjige. Privukla ih je, i one koji su knjige pisali i one koji su ih samo voleli, pozajmljivala im primerke, pomagala ih, i stvorila tu ‘le foyer d’idées le plus attractif de l’époque’.

Nedugo zatim, mlada Amerikanka Sylvia Beach se pojavila u Parizu, i kad je naisla na preporuku za ‘Maison des Amis…’  otisla je da upozna Adrienne. Postale su prijateljice, Sylvia je usla u literarni krug Pariza i ubrzo je i sama otvorila knjizaru. ‘Shakespeare and Company’. Nekoliko godina kasnije, premesta se na drugu lokaciju, na rue l’Odeon, odmah preko puta Adrienne i njene ‘Maison’. Njih dve tu sve do Drugog svetskog rata okupljaju moderniste, i francuske i americke, prevode zajedno, podrzavaju nove talente, i Sylvia 1922. prva objavljuje Ulysses-a James Joyce-a, koga niko na engleskom govornom podrucju nije hteo da objavi. To joj se nije vratilo lepim, jer je Joyce ubrzo presao kod veceg izdavaca i ona je ostala u dugovima.
Sa pocetkom rata, zatvaraju joj knjizaru, nju interniraju na neko vreme, ali ona cuva sve svoje knjige sakrivene. Hemingway simbolicno oslobadja knjizaru 1944-e ali je ona vise nikada nije otvorila. U 1950-tim je danas vrlo postovana ‘Shakespeare & Company’ otvorena sa njenim odobrenjem, ali na drugoj lokaciji i nije imala veze sa njom.
Adrienne uspeva da odrzi svoju ‘Maison des Amis des Livres’ otvorenu tokom rata i sve do sredine 50-tih, do njene smrti.

Nisu ovo vremena kad bi se pricalo o ovakvim pricama, valjda ljudi imaju preca posla, a i knjizare su puno drugacije. Ovdasnji veliki lanac knjizara je isto otvorila jedna zena, ali joj se to uzima za zlo – te je prebogata, previse ambiciozna, muz je sve finansirao, zbog nje su propale mnoge manje knjizare-institucije…dakle, nju necemo u ovu selekciju. Ali sasvim nehotice, znam da sam naisla na dobru stvar. Uvek treba pricati dobre price. Navesti dobre primere. Uvesti sjajne zene, jer ne znam da iko prica deci o njima. Cuju o raznim facama, uglavnom polu-obrazovanim i polu-obucenim, i to zvuci kao vrlo dobra kombinacija, mora da je, jer vidi kao im dobro ide, ali nema nigde primera koji govore da je svet sirok, da je znanje dostupno, i da kad izgleda da nema izbora, ti ih onda napravis. Sopstvenim rukama, kao od gline, ili testa – kao hleb. To su osnovne stvari.
Zamislite, deco, bila su to teska vremena, gladna, ratna i medju-ratna pa opet ratna (vi ne znate sta to znaci, ali recimo da ljudi nisu imali nista, kao kad bi neko obrisao gumicom sve sto vi sada imate i ostavio zamrljano prazno), zene su nosile dugacke suknje, pa malo krace, i nisu imale puno izbora. One koje su imale je vredelo preskociti sa malim zadizanjem suknje. I bila je medju njima jedna, koja je resila da napravi sebi jedan izbor po meri. Pa jos jedna. I jos jedna…

16 mišljenja na „Nehotice

  1. Slazem se sa tobom da su propusti i licno i civilizacijski gadna stvar.
    Podrzavamm ideju da pises o zenama,zaboravljenim i bez tog muskog sjaja koji sija i kad je samo jedna cetvrtina. „zensko“? kakvo cudo?

    Imam i ja jendu svoju junakinju slikarku, Angeliku Kaufmann, pominjala sam je u jendom tekstu..
    A ima ih jos…

    pozz

  2. Hvala za podrsku.
    Odmah otisla na google da pogledam sta se moze naci o tvojoj junakinji, i nasla sam onu iz 18-og veka, ali kazu da ima i jedna iz 20-og, medjutim o njoj nista.
    Angelika iz 18-og mi se jako dopala. Pogledacu i kod tebe, mozda naidjem na taj tekst.

    Treba ih sve pominjati, dozivati, predstaviti… na primerima se uci. Od danasnjih popularnih primera ne mozes nadjubriti ni ljubicicu u casi.

  3. Promakle su mi bile. Ja dosta redovno svracam na Kisobran ali ne citam sve, zavisi za sta mi se zakaci pogled.
    Draga moja, moja opcinjenost Venecijom se ne moze opisati, to sam vec pominjala. Prosto me neka slabost oblije kad samo pomislim na nju. Mastam da za koju godinu klinka i ja odemo za vreme Karnevala. To bi bilo iznenadjenje za nju a meni samoj veliki poklon. Videcemo.
    U Bregenz treba doci, to mi je potpuno jasno.
    Angelika mi se jako dopala vec i kroz Wikipediju, a sa ovom licnom notom i tezinom…
    Ne treba cekati sa zivotom i planovima. Nekad bas ide sporo, ali ipak, ne treba cekati.
    Bas si me inspirisala ovog jutra. Puno hvala.

  4. Imam privilegiju da do Venecije imam samo pet sati voznje autom, tako da skoro svakog leta ili proleca skoknemo u taj region. Cela moja porodica inace obozava Italiju, a govori se i italijanski , tako da se uvek jako lepo osecamo i opcinjeni smo njome kao i ti…KLince sam vodila pre dve godine, bili su odusevljeni, ali ponovicemo jedan pravi izlet sa njima, jer cini mi se da su jos mali da sve razumeju…
    Bregenz- Venecija, je predivno putovane, kroz prelepe krajolike i planinske vence…
    Ja sam tu kad god vi budete svratile. 😀

    Previse cekam, to je moja mana,… tesko se ljudi menjaju sa godinama… 😀

  5. Ja nemam osecaj da cekam ali sporo putujem, kao da cu ziveti 150 godina pa mi sve dolazi usporeno. Zbog toga se ne okrecem za sobom puno, samo kad me privuce neka slika ili dozivljaj iz proslosti. Treba ispuniti tih 150 godina ispred nas 🙂

    Gustina Evrope, to mi strasno nedostaje. I prirodne lepote i gradovi koji ne mogu da budu stvarni ni kad ih vidis po ko zna koji put, a tek kad se zaista zainteresujes za dozivljaj magije pa uronis…
    Razmisljam poslednjih dana kako nisam pisala o letu one prethodne godine, a bilo je i ono lepo – previse toga u glavi, i premalo vremena.

    Povratak u Evropu si dobro izvela i jako mi je drago zbog toga. Objasnila sam jednoj mojoj prijateljici da se uticaj Severne Amerike na nasu decu (onaj losi deo uticaja) moze pobiti jedino cestim putovanjima u Evropu. Ja se toga drzim koliko mogu.

    Lep pozdrav i hvala za ove lepe slike, ideje, i inspirativne misli.

  6. Hvala na toplim recima 😀
    Sreca moja da sam u Canadi bila 86′, videla sam je i upoznala kao klinka i onda je bilo lako se odluciti za Evropu, mada da je poslo po zlu verovatno bi bila i ja tamo u tvojoj blizini. 😀
    Jedan moj prijatelj, rodjen je tamo naseg porekla, radio je u vladi godinama,napustio je Otawu i dosao u Pariz, ne zeli vise da se vrati… Ja jedva cekam da cujem utiske mojih malisana o Canadi… da li oni mogu sve to da uporede i premere..hihi

    *Da li si mozda citala knjigu Doris Lessing „the golden notebook“ (nobelova nagrada za 2007)?

    Pozz 😀

  7. Kasnim sa odgovorom, izvini.
    Neobicno je to, misteriozno, fantasticno a i zastrasujuce, kako se utisci i efekti stvaraju kod dece, pa i starijih – nikad ne znas sta ce ostaviti traga, i na koji nacin. Vredi ici sa dobrim oprobanim stvarima, naravno, ali ti jedinstveni spletovi svacijeg zivota su fascinantni. Veliko je to bogatstvo izloziti decu najlepsim delovima ljudske kulture.

    Klinka stalno pominje Pariz poslednjih nedelja. Bas je nesto uhvatilo. A Korzika nam je uvek u mislima…eh.

    Doris Lessing sam citala davno, par knjiga i ne secam se jasno koje su bile, plus u nasem prevodu. Jako mi je bilo drago kad je osvojila Nobela. Ona mi se uvek dopadala, ali desava se jedna stvar sa ponovnim citanjem knjiga koje sam citala kao klinka – u nekoliko navrata sam se prilicno razocarala, pa sad oklevam. Preporucujes ovu?

  8. Da, Ivana nikad se ne zna sta ce i gde ostaviti traga na nama i na njima… Pisacu o tome, tamo negde na jesen 😉

    Znas, cesto kazem moras doneti knjige na nasem jeziku i uvek nekako drugacije ispadne… Jurim tamo-amo i vratim se bez njih. A bas sam se zazelela dobrih prevoda i naseg jezika.
    Doris sam tek pocela da citam. Zanimljiva je tema: zene i notebook… 😉
    Reci cu ti kakav je utisak ostavila na mene.
    pozz

  9. Ja sam tek poslednjih godina shvatila, sto sama sto pricajuci sa prijateljima koji su dosli do istog zakljucka, da smo i ne znajuci imali zaista sjajne prevodioce u onoj nasoj zemlji koje vise nema. To je bio i ostao tezak posao, kojim se ocito bave ljudi koji ga zaista vole, ali to nije dovoljno da bi neko bio dobar. Bez njih ne bi postojala kultura, svetska knjizevnost, ma ceo svet bi bio mnogo, mnogo manji.

  10. Bas je tako kako kazes. Zapitala sam se juce da li je ova knjiga pevedena. I razmisljala o tome koliko je to vazno i koliko taj posao iziskuje truda i umeca….
    Obrnuto citala sam nase pisce na drugim jezicima i nekad je to bilo odlicno, nekad osrednje. Veliki problem imam sa nemcima. Tj. njihovim prevodjenjem mada tu je i sam jezik takav kakav je bez puno melodija. Procital sam Orhana Pamuka i prvi put osetila tu nit topline… i sada zelim da ga procitam i na nasem jeziku… vidis koliko posla, sama sebi natovarim na vrat… hihi 😉

    slatkog posla 😀

  11. A da nema ovih knjizevnih Blogova, ja ne bi „upoznala“ tako dobrog pisaca i taj specifican nacin izrazavanja i prikazivanja pojedinih slika iz zivota i uopste… Ustvari upoznla sam jos jedan ugao gledanja na dogadjanja i prosirila svoj vidokrug…. hihii
    Al’ sam ga zakomplikovala… 😀

  12. Meni se desi da se zapitam ponekad i kod citanja u originalu na engleskom da li bi u prevodu na nas zvucalo bolje :))
    Puno se izgubi nekim prevodima, ali nekima je prevod i poboljsanje. Ili sam ja prosto umorna od previse prazne knjizevnosti u poslednje vreme. Hocu da kazem – bas mi se retko ko dopada. Postajem pravi namcor.

    Ovo poslednje…pa, verovatno sam se malo i zacrvenila 🙂
    Drago mi je za prosireni vidokrug. To je poslednje utociste slobodne delatnosti, po mom misljenju.

    Lep pozdrav,
    i hvala.

Leave a reply to sarah Odustani od odgovora