Postoji izgleda neko kosmicko pravilo da se nad svakim Rajem nadnosi senka. Ja, kao nepotpuno i okrnjeno ljudsko bice, bih bila zadovoljna i savrsenstvom, ali je ovakvo nepovoljno stanje stvari u Elizijumima sirom sveta nastalo mnogo pre mene. Oduvek, a sigurno duze nego sto ljudi pamte, u Valandovu se tlo pomera, tektonski redovno. Lokalno stanovnistvo oseca i one najslabije, nesvesne drhtaje usnule zemlje od koje i na kojoj zive. Ja nikada nisam osetila nijedan, uglavnom sam ih prespavala.
I Valandovo je imalo svoj Veliki Zemljotres. Mozda ih je bilo i vise pre nego sto su ljudi poceli da beleze i prenose price o njima, ali je jedan vise nego dovoljan. Davne 1931-ve godine, stigao je glas iz Soluna da se ocekuje jedan veliki, verovatno najveci do tada. Valandovcani su upozorenje uzeli vrlo ozbiljno i svi su tu noc proveli napolju, na otvorenom. Osim moje babe, koja je tada imala novorodjenog sina i bojala se vise hladnog nocnog vazduha, pa je ostala sa njim u kuci, u prizemlju. Veliki je stigao te noci, i slomio joj jedno rebro. Osnovano sumnjam da je to bilo ono slabo, poslovicno, umetnuto, jer su se od tada u nasoj familiji redovno radjala nepodobna i neposlusna zenska deca. Moj ujak joj je bio u zagrljaju i nije mu bilo nista. Osim sumnjivog rebra moje babe, jedina zrtva zemljotresa je bio mladi cobanin koji je noc proveo uz svoje uznemirene ovce, odmah iznad grada, u podnozju brda. Na njega je pala gromadna stena, promenila tok recice koja je od tada presusila i zauvek ostala u lokalnim pricama i legendama.
Iako su se svi Valandovcani prebrojali sledeceg jutra, kad je novi dan osvanuo vise nije bilo Valandova. Sve sto su ljudi izgradili tokom vekova na tom mestu je bilo sruseno. Ostalo je drvece, i baste, zivotinje, ljudi, i rusevine. Nije bilo nicega ni da se popravi, sve je otislo, sravnjeno do temelja. Cena koju je vredelo platiti ako
je danak bio ili grad ili ljudi. Ali – volela bih da me neko jednog dana zaustavi na ulici, izvuce staklenu kuglu iz dzepa i pusti me da priljubim nos i vidim unutra Valandovo kakvo je nekad bilo. Otkud znam, mozda je imalo visece vrtove i rajske ptice, orijentalne lukove, arabeske i crkvene tornjeve, jer dok su Turci tim krajevima nesputano vladali, oni su prvo iselili bili starosedeoce, sami se naselili u Raj, i onda dopustili lokalnom zivlju da se vrati samo ukoliko su bili zanatlije ili se bavili necim drugim sto im je koristilo. Da su Valandovo rusili pa gradili u ratovima (kako verovatno jesu), ljudskom nepaznjom i netalentovanom ambicijom, ne bi mi ta slika bila toliko zanimljiva, ali je doslednost prirodne katastrofe, nestanak grada do poslednjeg kamena, bila apsolutno magicna.
Onaj mladi cobanin je bio jedna od tragicnih mitskih figura mog detinjstva. Pred stenom koja je izgledala kao da zna sve o zivotu sam se osecala isto kao i pred svim drugim manifestacijama haosa koje koriste masu i neumitnost kao vaspitna sredstva. Pored nje se prolazilo svaki put kad bi se islo na piknike do Izvora. Verovatno je nepotrebno pominjati da sam svaki put sa stravom ocekivala da cu videti izbelelu kost nesrecnika, ili neki drugi dokaz da je to mesto ukleto.
Postojao je do Izvora i jedan duzi, sigurniji put, ali osim nemocnih, svi su se pentrali uz kamenu padinu brda na severu iznad grada.
Kad sam bila mala, iako cesto pomognuta rukom koja bi me ili vukla odozgo ili ohrabrujuce gurala odozdo, ja sam svaki put osecala nepodnosljivu i neartikulisanu smesu straha i egzaltacije pri svakom osvajanju grebena. Postojala je kozja staza po kojoj se najbrze i najlakse pelo, ali je uspon bio klizav, a pogled sa druge strane cisti uzas i ja sam se svaki put urgentno obracala i nekoj drugoj, jacoj ruci i obecavala sve, samo ako ziva stignem do vrha. Kad sam bila nesto veca, uspon mi je isao lakse, ali je osecaj strave bio trajno urezan u meni, kome se tada moglo dodati i sve vece zivotno iskustvo o nepredvidivosti istog pa je pentranje zauvek ostalo neprijatno.
A kad se stiglo do vrha, olaksanje bi se momentalno pretvorilo u trijumf i na jednom isturenom mestu bih uvek zastala i pogledom obuhvatila svet pod sobom. Preda mnom se pruzala prema jugu skrivena dolina moje duse. Pitoma, mirna, strpljiva, plodna, oduvek je bila tu, nepromenljiva. Na isti nacin i danas opstajem: za ekvilibrijum svih mojih nemira i orijentaciju ka izvorima snage, ledja uvek okrecem severu, i gledam na jug.
Piknike kod Izvora ili Manastira, do koga se odatle brzo stizalo ravnim puteljkom, sam zapamtila u bojama impresionizma. U senci visokog drveca, iz korpi se vadio stolnjak, i jednom razvucen po travi usledili bi hleb, sir, ustirkane salvete, lubenice, grozdje i sve drugo sto se brizno upakovalo kod kuce, pa bi se svako namestio kako je bilo udobno, u krug, jedni pored drugih, i tako se pricalo, smejalo, pevalo, i zivelo.
Izgleda da ja sama imam jednu staklenu kuglu, koju povremeno i pazljivo vadim iz vitrine i u njoj jos jedno Valandovo koga vise nema. Debelo staklo ne pusta unutra, a ja bih da udjem i sednem skupa sa svima, opet progovorim valandovski, smejem se dok me ne zaboli iznutra, i zapevam pesme s juga.