Savet, borovnice i sve kao na filmu

Juce sam mislila da cu umreti od uzivanja. Od hrane, nista manje, kao sto sam uvek mislila da je moguce samo onim oblapornim monstruozno nagojenim kojima se sva osetnost svela na nepca i jezik. Bio je Mother’s Day i klinka i ja smo otisle na brunch u restoran koji je dizajniran kao evropski market na otvorenom (ali zatvoren, naravno) i gosti setaju od jedne do druge stanice grupisane oko tipa hrane koju nude i pripremaju. Guzva, ljudi i deca, svi idu pa zastanu, i atmosfera, te hrana i zaposleni u svojim uniformama stvaraju fin ugodjaj. Mi smo zastale tu gde prave palacinke i Belgian waffles (za koje ne znam kako se zovu kod nas). I tamo, u redu, stoji Hilary Swank. Napolju snimaju film, i imaju pauzu, pa je ona dosla sa jednim tipom plus telohraniteljem koji se uglavnom drzao podalje, da se okrepi. Posto se dete bas uzbudilo kad je videlo svu onu gungulu napolju, plus oca svoje drugarice koji nas je obavestio da ona i njena sestra-bliznakinja ucestvuju u filmu, i da su zvezde Ms. Swank i Richard Gere, bilo joj je zao sto nije mogla da vidi Hilary, a i drugaricu ali bile smo gladne pa smo pozurile ka izvoru hrane.
Zaista, to je bila Hilary Swank i ja sam je pokazala svom detetu, sto je bilo vrlo vazno, dobiti ispunjenje kad nesto pozelis pa i tako malo. Uradila sam to diskretno, nadam se, jer verujem da posle prvih par puta zveranje u poznata lica postane velika neprijatnost za te ljude, i dete je bilo odusevljeno, pa jos kad smo stale odmah uz nju, i porucile istu stvar…zadovoljstvu nigde kraja. A Ms. Swank je bila u svom kostimu – kaputic i sesir te cipele iz 1920-tih, i puno sminke – i bas ista kao sto se vidi na ekranu, samo vrlo sitna, kao stapic, i lepog lica. Sacekala je kao i svi, i odnela svoj tanjir u nepoznatom pravcu. Kad smo mi dobile svoje tanjire jedva smo docekale da stignemo do stola i pozderemo sve na njima, iako je toliko lepo izgledalo da je bila prava steta sto nismo imale duplo vise pa da ostatak samo gledamo i u pogledu uzivamo. Taj waffle je bio prekriven brdom jagoda, malina i sitnih crno-ljubicastih borovnica, i po svemu se razlio cokoladni sos. Pravo je cudo da nisam umrla, kako rekoh. Kad bi to moglo, ja bih samo na tome zivela. I zivela bih veselo. I umirala, naravno.

U povratku je Ms. Swank bila u jednom crnom Fordu kao iz Untouchables, stesnjena na zadnjem sedistu izmedju dvojice glumaca koje nisam prepoznala, i ona je glavni lik u filmu: Amelia Earhart. Amelia je prva zena koja je preletela Atlantik. Bila je prva osoba da preleti Pacifik. U pokusaju da bude prva zena koja je letela oko sveta, pri kraju puta, na deonici u Pacifiku za koju nije bilo pouzdanih mapa, i navigacija je bila vrlo teska, njen avion je nestao. Nikada ga nisu pronasli.
Napred, uz vozaca eto i Richard Gere-a. I sa tih 15-tak metara videlo se da mu je na licu tona sminke. Valjda to tako mora. Videlo se i da je Mr. Gere dobrodrzeci muskarac u godinama, iako je ‘dobodrzeci’ sumnjiv kompliment, ali nalazi primenu, kao u tom trenutku, i jednom kad se na njega naviknes pretpostavljam da nije los. Posto moja klinka ne zna ko je on objasnila sam joj da je nekih 20-tak godina unazad on bio i zvanicno najvrelija stvar sve od Marlon Branda i majice bez rukava u kojoj se on znojio, besnio, i sta je vec radio. Nista ona od toga nije razumela, plus videle smo i drugaricu i njenu sestru, isto u kostimu, i bila je zaista velika guzva po strani, a u sredini su namestali scenu, duvao je gadan i hladan vetar, i mi smo zamakle u Subway.

Dan je nastavio da bude lep i kad sam pokusala da objasnim pocetke Mother’s Day praznika, sto sam i sama naucila bila tek par dana ranije, interesovanje za istoriju nije postojalo, ali ja sam ipak ispricala svoje. Nikad se ne zna sta ce od price ostati u usima. A prica je lepa, i evo je nize na engleskom, kako mi je stigla od jednog friend-a. I jedino sto me buni je sto ne mogu da se setim da li je Julia Ward Howe ona ista zena koja je dala savet zenama: radi po svome, nikad ne objasnjavaj, i pusti ih neka se cude. Savet lezi k’o waffles & berries i cokoladni sos pride.

Do you know how Mother’s Day began?

In 1870, the following Proclamation was written:

Arise, then, women of this day! Arise all women who have hearts,
whether our baptism be that of water or of fears!

Say firmly: „We will not have great questions decided by irrelevant
agencies. Our husbands shall not come to us, reeking with carnage,
for caresses and applause. Our sons shall not be taken from us to
unlearn all that we have been able to teach them of charity, mercy
and patience.“

We women of one country will be too tender of those of another
country to allow our sons to be trained to injure theirs. From the
bosom of the devastated earth a voice goes up with our own. It says
„Disarm, Disarm! The sword of murder is not the balance of justice.“

Blood does not wipe our dishonor nor violence indicate possession.
As men have often forsaken the plow and the anvil at the summons of
war, let women now leave all that may be left of home for a great
and earnest day of counsel. Let them meet first, as women, to
bewail and commemorate the dead.

Let them then solemnly take counsel with each other as to the means
whereby the great human family can live in peace, each bearing
after their own time the sacred impress, not of Caesar, but of God.

In the name of womanhood and of humanity, I earnestly ask that a
general congress of women without limit of nationality may be
appointed and held at some place deemed most convenient and at the
earliest period consistent with its objects, to promote the
alliance of the different nationalities, the amicable settlement of
international questions, the great and general interests of peace.

— Julia Ward Howe

Advertisements